Dragi forumaši,
prije svega htjela bih vam se svima zahvaliti što ste mi svojim postovima i informacijama pružili
nadu i bili vodilja kroz teško razdoblje očaja prije operacije i kroz mjesece pokušaja oporavka koji još uvijek traje.Nadam se da ću i ja svojim iskustvom koje želim podijeliti s vama, pomoći nekome.
Imam 38.g., operirala sam herniju diska L5-S1 (protruzija) u Vinogradskoj, u studenom 2008. g. klasičnom mikrodiscektomijom, a danas se borim sa FBSS sindromom. Unatoč tome, svima vama koji se dvoumite i bojite same operacije mogu prenijeti samo pozitivne dojmove.
Operacija i moj boravak u Vinogradskoj su prošli odlično. Ovo je bio moj prvi susret sa bolnicom i operacijama i bila sam uplašena od priča kako u našem zdravstvu ništa ne štima, međutim, pokazalo se sasvim suprotno. I u uvjetima besparice sve je funkcioniralno jako dobro: uredno, hrana odlična i ono što je najvažnije - ljubazni i sposobni ljudi. Na operaciji sam završila nakon svega tri mjeseca. Na moru me ukliještila kičma, neurolog je uskoro napravio EMNG koji je pokazao oštećenje živca, a MR potvrdila herniju diska koja pritišće živac. I neurolog i neurokirurg su operaciju smatrali potrebnom pa sam pristala. Razmišljala sam na način: oni su stručnjaci i znaju što govore, bolje da dugo ne oštećujem živac, mlada sam i zdrava i stisnut ću zube, proći to što treba proći da bi jednog dana opet lijepo živila. Čitala sam na internetu (izmedu ostalog i vaše postove) o mogućim posljedicama, ali i pozitivnim iskustvima i odlučila da za neke stvari u životu treba riskirati. Svakao od nas odgovara za svoj život i mora sam donijeti odluke, ali i onda snositi posljedice tih odluka.
Prvih nekoliko tjedana nakon operacije sve je bilo super, šetala sam 6 km bez problema, pekla kolače za Božić... a onda su počeli grčevi u listu i bedru te trnci u nožnom prstu. Ono što me najviše onesposobljava su sasvim novi simptomi koji traju do danas: pečenje i žarenje u predjelu kralježnice na suprotnoj strani od operirane. Žarenje se zna tako jako pojačati da gotovo onemogućuje hodanje. Značajka tog simptoma je da se akumulira sa naporom: ili se pojavi uvijek oko 3 popodne poštednog dana ili kad prepješačim 2 km. Bazen sa vrućom vodom i flaster protiv bolova koji grije strašno pojačavaju pečenje, ali mi zato hladni oblog smanjuje. Steznik ublažava simptome jer njegovim skidanjem se bol pojačava, ali ne rješava problem i kako mi kažu ne smijem ga puno nositi. Primila sam i blokadu i to od našeg forumskog Neurokirurga. Nisam sigurna što je uzrokovalo pogoršanje u narednih 10-ak dana, ali ni da li je blokada dovela do poboljšanja stanja u periodu nakon toga.
MR nakon operacije nije jasno pokazala uzrok mojih problema. Neurolog je mišljenja da su pravi uzrok priraslice koje vidi, ali nikako ne preporuča njihovo uklanjanje operacijom jer je mišljenja da će tek onda početi bujati. Savjetuje mi da se naučim živjeti s bolovima. Moj neurokirurg je mišljenja da su problemi uzrokovani nestabilnošću kralježnice.
Slažem se sa svima koji su već napisali da je važno imati pozitivan stav i povjerenje. Ja imam apsolutno povjerenje u svog neurokiruga jer se zna da je vrhunski stručnjak i što je još važnije ja kao pacijent osjećam da je divan čovjek koji mi istinski želi pomoći. Trudim se imati pozitivan stav, vodim se onom da nakon kiše uvijek zasja sunce, a svima nama koji prolazimo kroz ovo itekako pada kiša pa će prije ili kasnije doći i sunce.
Danas je moj život moj kičma. Budim se osluškujući da li me već boli ili ću imati lijepo i normalno prijepodne. Odustala sam od svega što čini mormalan život kako bi dobila vrijeme koje je potrebno kralježnici da se odmori. Promijenila sam radno mjesto pa više ne radim tako odgovoran i stresan posao, neću više morati ostajati na poslu 10-tak sati. Nakon posla na kojem jedva izdržim 8 sati moram ležati kako bi nakon toga bila sposobna za bilo što. Pokušavam ne misliti na to da odustajem od važnih stvari ili onog što me nekad veselilo. Ne želim se pomiriti sa činjenicom da neću nikad postati majka i da možda više nikad neću imati normalan život bez boli.
Sve je to FBSS o kojem se u knjigama i na internetu poprilično stidljivo piše i zato se zahvaljujem našem Neurokirurgu jer je jedan od rijetkih koji otvoreno o tome piše. Hvala mu što koristi svoje dragocjeno vrijeme da bi nam pomogao. To dokazuje da je veliki i plemenit čovjek, kao i moj neurokirurg i da zajedno potvrđuju onu da je biti doktor najplemenitije zanimanje. Ja sam, kao i većina vas, i dalje puna pitanja i zato se nadam da cijenite ljude poput Neurokirurga, Kokoline i ostalih koji se istinski trude da nam pomognu. Budite mi dobro i veselo, pred nama je ljeto!