Dakle, 18. dan nakon operacija, odoh ja posutidi u nekog Kulina (bana) pomagala kola. Pošaljem ukućanina na bankomat jer mi na tel. rekli da za kola treba 200 kn mjesečno, ali kad su mene vidjeli odmah su posumnjali da sam lopov i rekli da moram dati 500 kn pologa i još platiti najamninu od 200 kn. Ja rekoh da nije fer da mi to nisu rekli odmah, jer sad moram čekati da dođe ovaj sa još 500 kn, nikakav problem, ali da se to onda tako kaže. Jedva sam se dovukao do tog dućana s hodalicom i sad da stojim dok ovaj dođe... A budala, zaboravio sam ponijeti otpusno pismo. Onda sam tam objašnjavao da bi na kraju pristali da je polog 200 kn od kojeg se oduzima najamnina. Netko im ukrade kolica pa onda preprodaje. A neš ti biznisa.
Ugl, kola su čvrsta, jedino su ulice jebeno pune rupa i nepristupačne, toliko koliko naš grad misli o osobama s invaliditetom. Mogu se i sam gurati, donekle, srećom da su mi jake ruke radi plivanja. Pala je onda prva piva u kafiću sa pravim ljudima nakon pritvora, a sunce, vani predivno i onda hajd na cestu da nekako prijeđemo ulicu i zaobiđemo rupe i tamo u park. Hodao sam s hodalicom i bez nje. U biti, problem je što još nema balansa jer mi ruke samo vise kao dvije kobasice umjesto da se kreći naprijed-natrag. Zbog toga ponekad osjetim zanošenje, tako da bez hodalice nema još izlaska na sigurno. Druga stvar je što me umori začas, kao da sam hodao 10 km, ali zato su tu kola... Tako da sam u parku proveo 3 sata i nije bilo bolova. Kak ih nije bilo, pozabil sam popiti Zaldiar i oko 18 h počelo je opako. Fali mi tableta, neuro još nije napisao nalaz, a krava od LOM bi me odmah skinula s lijekova. Ona fakat nije normalna. Sutra je nedjelja i zbog nje ću morati popiti govno od Targinacta, a to ću joj i reći, sam da zna,
Evo kola u privitku i borba za život se nastavlja.