Zato je meni pala odluka za egzil, jer imam utvrđen invaliditet, ali je kičmara zeznuta stvar. Naime, oni koji su u kolicima percipiraju se kao s najtežim invaliditetom, ali ih poslodavci uzimaju radije zato što su funkcionalniji od nas kičmenjaka. Nas pak sve boli i svako malo možemo završiti u krevetu, a rad o kuće nije baš nešto zaživio jer su svi navikli na uredski sistem. Pa čak i da se radi o nečemu što možeš realno raditi iz kreveta, moraš biti na poslu da se vidi da radiš. Tako sam 2009. dao otkaz u jednoj udruzi jer mi se tako pogoršalo od sjedenja 8 sati u stolici da sam mjesec dana proveo u krevetu. Umjesto da sam tada otišao sve odrezati (budala), zaposlio sam se u drugoj udruzi gdje sam stavio uvjet da u ugovoru o radu mora pisati da mjesto obavljanja posla nije vezano uredskim poslovanjem. Tako sam mogao dosta toga odraditi od kuće, ali period od 2012.-2014. je zahtjevao dosta sastanaka i sjedenja po sjednicama u ministarstvima i Saboru i tu se desio moj konačni pad. Bez obzira što svi kažu da imam impresivan životopis, uvijek se nađe neki razlog da me se ne može zaposliti.