Da slažem se s nekim stvarima,
samo poneki put je teško u životu ostati miran na sve što nam se događa.
Ni ja nisam radila neke ekstremne poslove, a pogodilo me. No sigurna sam da je sve to rezultat puno faktora, od nasljeđa (mama mi je imala jako sličnu dijagnozu), posao - vezali nas sve više za računala a sve manje se krećemo, situacija u obitelji ( 15 godina natezanja - a ništa ne ovisi o tebi nego o drugima ) itd.
Sve je to na neki način iza mene, nedam se i prošla sam svašta. ali isto tako znam da moram DALJE...
treba misliti pozitivno ( moj suprug je operaciju kralježnice odbio prije 17 godina, a s operacije koljenja je zbrisao u zadnji čas ) ja sam već operirala endometriozu, a očito ću i kralježnicu, no moram dalje to jedno stavno nije kraj priče i tko zna što me još čeka. (imala sam primjer oca - inače je bio zdrav čovjek ali danom svog odlaska na operaciju postao je drugi čovjek-nismo ga mogli prepoznati, naprosto se pomirio s tim da će umrijeti, i nije želio nikakvu pomoć ni savjet i nema ga više) No meni se još ne umire i neželim razmišljati o tome, treba misliti na ŽIVOT i to što kvalitetniji, a s ovom mojom nepokretnošću to očito nije. I zato s nadom u bolje sutra razmišljam o nekom čudesnom oporavku.