koliko nas ima..........

[petra]

Naravno sad sam opušten, al imam drugi problem,a to je da se ne mogu osloboditi starih navika dizanje iz kreveta mi je nepoznanica da bi se dignuo uz pomoč trbušnjaka, već na bok pa na noge,svako spuštanje idem u čučanj da bi nešto uzeo,a ne sa pregibima kralješnice ,al eto možda je to i dobro zbog spriječavanja daljnjeg iskakanja diska.

Denis, bolje je da si sada oprezniji s pokretima jer na taj način čuvaš kralježnicu....al s vremenom ćeš se polako opustiti i biti slobodniji u pokretima.
Nakon svega što si prošao, teško je sve zaboraviti.... tijelo pamti... al s vremenom će to sve polako doći na svoje.
Ja cijelo vrijeme sebe tješim, brojim dane od operacije i objašnjavam sebi da treba vremena i da sam super s obzirom kad sam operirana.... a živcu i tijelu općenito treba vremena da se oporavi.
Najgore je iza nas!

[Denis]

Da Petra slažem se tvojim mišljenjem,eto ja sam jako dobro podnio samu operaciju al ti oporavci mi jako teško padaju,jer moram probijati led korak po korak a život i obaveze te ne pitaju kako češ to izvesti .Eto spašava me to što nemam još jedan veliki problem posao kao drugin pa mi je puno lakše izorganizirati dan,iako mi je cijeli dan popunjen obavezama,pa nekako reguliram pomalo sve te obaveze.Znaš dok sam radio to je zqanimljivo ma je me bolilo al valjda nisam mislio o tome a sad kad neradim imam još više obaveza od kuče ,dijece.škole,dodatnog rada,razno raznih popravaka u kući,kuhanja, pranja.itd,tj sve neki pokreti koji nisu dobri za kralješnicu.Naj idealnije bi bilo da možda sam živim pa bi imo neki red ovako sve to moraš isplanirati da bi stigo,a ubrzanim tempom ne mogu.Sve u svemu ne žalim se,danas sam izveo i prve radove popravka nekih cilindra brava na alu vratima,pritom vodeći računa da mi kralješnica bude u uspravnom položaju,a u pregibima da bude više u ekstenziskom djelu.Eto s vremenom ide sve bolje i bolje i jedva čekam malo toplije vrijeme da počmem iči na bazen svaki dan ,te da oborim rekord Veljka Rogošića

[melica]

Dragi moji,
tek toliko da vas pozdravim.
Inače sam psihički super, stvarno svi se oko mene tuže, muči ih sve živo, vrijeme...južina...kiša...ali meni je baš onak , osjećam se smireno.
Doduše jučer sam se pokušala pomaknuti u krevetu, prije tog mi je bilo jako dobro, i samo je nešto zaškripalo u leđima i opet lijepo šepam, nešto se očito pomaknulo, zaboljelo me...uh uh uh, ali sve je dobro dok hodam.
                Puno pozdrava, veselim se proljeću, onaj snijeg me naprosto ubijao.

[petra]

Priča o mom oporavku se nastavlja....
Točno pet tjedana od operacije započela sam s rehabilitacijom u Varaždinskim toplicama. U toplice sam stigla ležeći jer do tada nisam nikada sjedila duže od 15 minuta i prvi obrok sam odstajala na nogama.
Prije ikakvih terapija sam bila na pregled kod fizijatra koji mi je propisao terapije i rekao da mogu početi sjediti jer da jesti s nogu više nema smisla, a da mogu sjediti do granice bola. I nakon toga sam počela sjediti za obroke, a postupno sam to povećala i na obroke te do dvije kave/soka dnevno....
Tijekom boravka u toplicama sam se dosta opustila; onaj prepoznatljivi metla-hod je nestao i na meni se više ne da primjetiti da nešto ne štima.
Nemam nikakvih bolova, ali sam primjetila da ako duže sjedim ili hodam da mi se idući dan javlja napetost u mišićima leđa te niz nogu.
Kad kažem duže, mislim na situaciju da sam jednu večer sjedila više od dva sata u komadu... nije me boljelo ništa, al sam sutradan osjećala nešto niz nogu.
Isto tako mi je bilo i nakon duže tj. dvosatne šetnje.
Sve u svemu sam jako zadovoljna. Nisam još uvijek ona stara, ali vidim da ću uskoro biti
Kad malo bolje razmislim, lakše i s manje bola i muke prolazim ovu postoperativnu rehabilitaciju nego razdoblje oporavka nakon ukočenja i iskrivljenja koja sam imala prije operacije. Sada su mi jasniji oni koji su mi govorili da im je žao što se nisu operirali ranije...
Sada moram na kontrolu kod neurokirurga pa ću vidjeti što on kaže o svemu.

[kokolino]

Petra, ne bih vam savjetovala sjedenje dulje od jedan sat. Dnevni odmor (siestu) produljiti na 2 sata uz neku ugodno opuštajuće štivo.Po vašim postovima zaključujem da živite u Splitu. Lijepo na Poljud na bazene, a kad more dođe na 22-23 plivanje leđno do mile volje a može i slobodnim stilom. Ne razmišljati o povratku na posao do jeseni. Vježbajte, plivajte, čitajte, uživajte u životu.

[petra]

Kokolino, hvala na savjetima
za sada nastojim šetati što više, a idućih dana planiram početi i s plivanjem u bazenu dok more ne ugrije.
što se sjedenja tiče, nastojim  bit umjerena jer me zadnjih dana zaboli u području leđa, a i noga se javlja.... tek toliko da me podsjeti da još nije sve ok.
bila sam na kontroli kod neurokirurga. on je zadovoljan kako sve napreduje. vjerujem da će sve biti ok, al trebat će još i vremena i strpljenja.
al najvažnije je da je najgore iza mene

[petra]

Lijep pozdrav svima!
Evo da se javim da sam živa i da dalje kuburim s ovim mojim leđima.
Od kada sam se vratila iz toplica svakodnevno vježbam vježbe koje sam tamo naučila,  plivam po par puta tjedno, hodam što mogu više (što je prilično teško sada kada su krenule ove vručine) i nastojim sjedit što manje. Ako operacija kralježnice može imati dobrih strana, onda je to ta da nikad nisam izgledala bolje i bila u boljoj kondiciji zahvaljujući svom ovom vježbanju
U međuvremenu sam bila na kontrolu kod neurokirurga koji je zadovoljan tijekom oporavka, a napravila sam i kontrolni EMNG koji je pokazao da se u tri mjeseca nakon operacije postotak oštećenja živca u odnosu na stanje prije operacije doslovno prepolovio. Neurolog je time jako zadovoljan. Eto, tako da osim subjektivnih imam i jednu konkretnu mjeru da sve ide u dobrom smijeru.
Inače, prije operacije sam slušala svakojake priče kako je ljudima nakon operacije odmah neizmjerno bolje, ništa ne boli itd. Međutim, oporavak nakon operacije, i u ovom mom slučaju kada sve ide dobro, nije ni brz ni jednostavan.
Mene i dalje noga često boli, a zadnje vrijeme mi se nakon spavanja pojavi i lagana bol u križima koja srećom brzo prođe. Noga uglavnom zaboli nakon sjedenja pa se pitam hoću li se i nakon 6 mjeseci od operacije biti u stanju vratiti na 8 satno sjedenje na poslu, a sve ide kako treba. Naime, četiri i pol mjeseca nakon operacije sam počela  ići na posao po par sati. Ne sjedim cijelo vrijeme, ustanem povremeno, prošetam... ali bol u nozi se ipak javi.
Sve u svemu, ja sam super, živim i funkcioniram normalno... još samo da nije potrebno ponovno se vratiti na posao i sjediti tako dugo....
Međutim, čitala sam i ovdje na forumu da bol (iskreno, ne znam jel to mogu nazvati bol; to je više nekakav osjećaj tuposti i blage odrvenjenosti) nije loš znak, već da to pokazuje da je živac živi i da se oporavlja, a na žalost treba mu puno vremena jer se oporavlja sporo. Eto, to me tješi i dalje vjerujem da ću nakon nekog vremena opet biti dobro i da ću moći nastaviti sa svojim životom pa čak i skoro kao da nikad nisam bila operirana!
I još jedna jako bitna stvar: kako sam izašla iz bolnice nisam popila ni jednu jedinu tabletu protiv bolova

[melica]

Lijep pozdrav Petra!

Drago mi je da ti je bolje nakon svega proživljenog!
Očito da smo svi mi različiti i da nam neke stvari drugačije sjednu, u svakom slučaju dobro je da se večina može pohvaliti da im je bolje nakon operacije.
Dobro došla , ponovno u normalan život.

[petra]

Melica, hvala ti!

Al daleko je ovo još od normalnog života jer normalan život uključuje je i sjedenje u nekim neophodnim količinama kao što je npr. na poslu. Zadnjih dana odem na posao po par sati dnevno, a nakon toga dođem kući i osjećam se kao da me vlak pregazio: boli noga i mišići se na leđima lagano koče..... onda do kraja dana odmaram.
Nekad mi se čini da se više nikada neću vratiti u normalan život, a opet, kad se sjetim u kakvom sam stanju bila prije, onda sam sretna jer mi je puno bolje, ali treba vremena da se oporavim potpuno. A teško je imati strpljenja

[melica]

Petra,
želim ti da smogneš snage i izdržiš to sve.

Znam kako sam se ja osjećala i što sam sve prošla.
Sada sam tako kad mirujem super, kad nešto teže radim- sva se ukočim nemogu nogu pomaknut- hodanje nemoguća misija  a onda se opet primirim i za dan dva se sve smiri. I dalje ostaje tupa bol ili osjećaj tiskanja koje ne odustaje, ali s obzirom na dijagnozu nije ni čudo.
Na poslu sjedim sve po 10 sati, pomalo se dižem i protežem, a što mogu -moram.
Ali prošla sam faze svakakve, znam da si ti operirana za razliku od mene i trebalo bi biti puno bolje, ali nesmijemo gubiti nadu da će se sve smiriti.

Sve u svemu kako je bilo mogu reć da sam zadovoljna, samo moram paziti što i kako radim, čim preforsiram odma to osjetim.

Želim ti puno sreće i dobro zdravlje!

[petra]

Melica, hvala ti na podršci i dobrim željama!

Drago mi je da se i tvoje stanje pomalo smirilo i iskreno se nadam da će biti još puno bolje!
Ja sam na svom primjeru vidjela da se pomoću vježbi i terapija stanje ipak može poboljšati do podnošljivog nivoa. Al treba biti uporan i ne klonuti duhom!
Sretno!

[petra]

Lijep pozdrav svima!
Rijetko se uključujem u rasprave, ali redovito čitam postove jer uvijek iz svih vaših savjeta i iskustava naučim nešto novo.
Meni je prošlo već punih osam mjeseci nakon klasične operacije prolapsa diska i mogu za sebe reći da živim skroz normalnim životom. Nije baš kao da nikada ništa nije bilo jer još uvijek se nisam oslobodila straha, povremeno osjetim nogu i "nešto" u leđima, ali živim i radim skroz normalno. Najviše me bilo strah povratka na posao jer se moj posao sastoji od osam sati sjedenja. Poslu sam se vratila nakon nepunih pet mjeseci od operacije, ali na četiri sata u početku. I bilo mi je jako naporno, al s vremenom sve lakše i lakše. Tako sam postupno povećavala i broj sati provedenih na poslu da bi se nakon 6 i pol mjeseci vratila na puno radno vrijeme.
Kontrolni EMNG pokazuje daljni oporavak živca što me jako raduje.
Iz današnje perspektive, drago mi je da sam se odlučila na operaciju jer se u svojim godinama nisam mirila s ograničenjima koje sam imala. Međutim, oporavak je duži nego sam očekivala. Ja sam se nadala da ću ja biti neko čudo koje će uz puno svog truda i discipline nakon tri mjeseca trčati. Ali ipak je za sve potrebno vrijeme. Najvažnije od svega je da sam sada dobro i da ću biti još bolje i nadam se da će uskoro doći dani kada ću skoro potpuno zaboraviti na sve kroz što sam prošla. Svjesna sam da zaboravit potpuno ne smijem jer moja kralježnica nikada više neće biti potpuno zdrava, ali uz malo više opreza, čuvanja, ali i vježbanja i povremenih terapija, mislim da mogu funkcionirati jako dobro i vratiti se svim svojim predoperativnim aktivnostima.

[NikolaST]

Nakon puno postova ovo je prvi koji me je razveselija.
Samo naprid! Nadam se da sam i ja cvit koji kasno procvita 

[petra]

Drago mi je! Zato i pišem ovdje tijek svog oporavka kako bi se na jednom mjestu vidjelo kako to ide, da ide na bolje, ali i da nije to nešto što ide preko noći.
Ovdje ima svakakvih isustava: od onih koji su se super brzo oporavili do onih koji neće nikada. Ali, iz razgovora s liječnicima (a stalno sam pod kontrolom različitih specijalista) shvaćam da je moj oporavak skroz uredan i zadovoljavajuće brz.
Ali, neke stvari može popraviti samo vrijeme. Zato budi strpljiv, radi ono što ti kažu, ne brzaj i vjeruj da će sve bit dobro. Mene je malo pokolebalo to što su mi svi spominjali da ću nakon 6 mjeseci bit kao da ništa nije bilo. Ma nije točno. Živac se jako sporo oporavlja, ali je najvažnije da se oporavlja, i sada mi realno zvuče iskustva nekih ljudi da su tek nakon godinu dana mogli reći da su skroz dobro.
Tebi želim puno strpljenja, snage i sreće  da se potpuno oporaviš i vratiš normalnom životu!

[petra]

Malo po malo prošlo mi je godinu dana od operacije. Vratila sam se normalnom životu, radim i funkcioniram skroz dobro. Ali svo ovo vrijeme vrlo često osjećam bol; nekad u nozi, a nekad u križima. Nije to ništa strašno i nemam potrebu popiti ništa protiv bolova, ali me bol podsjeća da još nisam skroz dobro. Iako moram priznati da sumnjam da ću ikada više biti skroz dobro. Svjesna sam svojih ograničenja, a bitno mi je jedino da mogu živjeti normalno uz malo veću pažnju i povremene terapije.
Zadnjih dana me boli malo više tako da gotovo cijelo vrijeme osjećam laganu bol u nozi. Za razliku od prije, sada me često bol štrcne negdje oko kuka, zatim niz nogu ispod stražnjice pa niz bedro. Nedavno me probudila inzetivna bol u palcu, ali je kratko trajala i nestala. Nije sve to skupa ništa strašno, ali budi strah.... kad se sjetim svega što sam prošla do sada.
Godinu dana nakon operacije napravila sam MR koja kaže slijedeće:
 - na razini L4-L5 vidljiva je plića i na nešto široj osnovi lijevostrana mediolateralna protruzija i.v. diska uz naznačen kontakt sa ventralnom konturom duralne vreće paramedijalno lijevo bez znakova značajnije radikularne kompresije (stari nalaz ovog segmenta govori slijedeće: vidi se dorzomedijalno izobćenje i.v. diska sa širenjem ulijevo te redukcijom lijevog lat. recesusa manje i.v. foramena. blaža kompresija prednjeg dijela duralne vreće)
 - na razini L5 - S1 vidljivo je stanje nakon ablacije diska. manja sekvela dorzomedijalno  sa manjom kompresijom središnjeg dijela ventralne konture duralne vreće bez jače radikularne afekcije. lijevi lat. recesus te lijeva strana stražnjeg spinalnog prostora reduciran je granulacijskim tkivom, ali bez značajnije postkontrastne opacifikacije koja bi ukazivala na obilnije priraslice.
Ovaj nalaz MR pokazala sam neuriologu koji kaže da je nalaz solidan, ali ja nekako nisam zadovoljna. Napravila sam i EMNG koji pokazuje  isto stanje kao prije 4 mjeseca, a meni bi bilo lakše da je došlo barem do malenog napretka. S druge strane nema ni pogoršanja, ali....
Sve bi meni to bilo lako da mene ne boli, a zadnjih dana me boli poprilično pa se odmah strah uvukao u kosti.
Zanima me ima li netko nekakav pametan savjet: što mi je za raditi sada; da li otići do nekog specijaliste, ponoviti terapije....ili samo da nastavim s vježbanjem, plivanjem, šetanjem....