predstavljanje

[nevia]

Pozdrav svima
Kao novi član, da se predstavim. Operirana, ekstruzija diska L5S1, uskoro 2 tjedna od operacije. Rano je još bilo što reći, za sada je dobro, iako nisam mogla zamisliti da je oporavak tako dug, mukotrpan i relativno spor. Prošla teške muke prije operacije kao i svi ovdje na forumu koji su ikad imali problema s tim, cijela stvar mi traje od početka ovog ljeta. No počelo se iz dana u dan rapidno pogoršavati od početka 9. mjeseca da bi došlo do toga da u 10. više nisam mogla sjediti, a hodati ni koraka bez tone analgetike. Odlučila sam se na operaciju nakon što sam shvatila da s ekstruzijom neću daleko doći, odnosno da svi s tom dijagnozom manje-više kad tad završe na operaciji. Moj neurokirurg mi je rekao da neću s fizikalnom ništa postići, odnosno da bi mi to samo moglo pogoršati stanje. Forum mi je puno pomogao u informiranju o cijeloj stvari, no s druge strane me i isprepadao jer čovjek čita uglavnom tegobe ljudi koji u cijeloj priči ipak imaju svojevrstan peh, dok oni kojima je dobro, vjerujem, javljaju se u manjini. Forum me s druge strane šokirao jednako kao i boravak u bolnici u smislu da sam odjednom shvatila da taj užas pogađa u velikom broju mlađe ljude.
Imam dosta toga o čemu bih voljela pitati ili napisati svoje iskustvo, ali korak po korak. Kao prvo, ima li nekog da sa mnom podijeli svoje mišljenje: što mislite, ima li cijela ova stvar ipak veze sa psihom i stresom? U mom slučaju se ne mogu oteti dojmu da je tu nešto povezano, jer su tegobe počele nakon jednog kraćeg, ali intenzivno stresnog razdoblja punog izuzetne napetosti. Nakon što je to popustilo, nakon 2 tjedna evo ti bolovi u križima, koji su nakon mjesec dana prešlli u novu. Što mislite, kakva su vaša saznanja? 

[meriel]

Bog nevia!
I ja sam operirala ekstruziju L5-S1 malo prije tebe.
Znam da ti se sad milion pitanja vrti po glavi, zašto mi se to desilo, što sam krivo napravila, ali time ne možemo sebi pomoći jer ne možemo vrijeme vratiti unatrag.
Trebaš misliti i gledati unaprijed pozitivno da se oporaviš što prije jer ima toliko gorih stvari na ovom svijetu od ovog što se nama desilo, imamo dar života, nemamo smrtonosnu bolest, a to je jako puno
Ja znam što je meni bio uzrok, izuzetno fizički naporan posao za računalom, puno puta bez dizanja svih 8 sati sa stolice, koštala me moja prevelika odgovornost prema poslu, ali tome nije kriv moj poslodavac nego moja priroda, ja sama. Sad ću svakako biti drugačija i puno više paziti na sebe
Slažem se da na forumu ima puno više loših iskustava od onih dobrih, ali neka te to ne obeshrabruje, svatko je slučaj za sebe, sama sebi možeš najviše pomoći svojim pozitivnim stavom.
Zato iskoristi ovo vrijeme oporavka čineći stvari koje te usrećuju, a za koje možda prije nisi imala vremena pa i za stjecanje novih znanja.
Što manje razmišljaš o onome što ti se desilo prije ćeš se oporaviti.
Samo hrabro naprijed, želim ti brz oporavak!

[besana]

Pozdrav @nevla
Kao prvo, budi strpljiva sa oporavkom. Vrijeme oporavka jeste individualno ali moras biti strpljiva. Sjeti se bolova koje si imala i dopusti svom organizmu da se oporavi, ma koliko mu vremena trebalo. Naravno, ne smijes se ulijeniti  ali ni forsirati, niposto.
Iskustva na forumu ti mozda djeluju kao uglavnom losa jer ljudi koji se oporave rjedje dolaze na forum nego su to prije, dok su imali bolove. Ja rijetko dodjem na forum. Mozda i nesvjesno, kao da se ne zelim podsjecati stalno na pakao kroz koji sam prosla.
Stres i te kako utice. Negdje sam procitala da stres pravi stetu u organizmu tamo gdje je organizam najslabiji. I ima logike. Ja sam operisala DH prije 12 godina. Bila dobro 10-ak godina, a onda se zaposlim na radno mjesto gdje sam stalno, konstantno bila pod pritiskom, stresom. Proturzija diska mi se desila nakon svadje sa seficom. Dakle ne nakon naglog pokreta, ne nakon dizanja tereta, nego nakon svadje sa seficom. Nevjerovatno zar ne? Narednih 7 mjeseci skoro pa potpuno nepokretna sam bila (samo do toaleta sam mogla), nakon toga jedna pametna doktorica se sjetila da mi propise antidepresive. Slijedi oporavak. Sve vise se krecem, sve manje me boli. Nakon 14 mjeseci vratila sam se na posao. Jos uvijek pijem antidepresive. Ja bih ih pila do kraja zivota kad bi tako moglo. Toliko vjerujem da su mi pomogli, da mi pomazu.
Stres je uzrok a na poslijedica, barem kod mene. I trebalo je dosta vremena i meni i mojim doktorima da to shvatimo.

Sretno!

[nevia]

Meriel i Besana, hvala na podršci i lijepim riječima. meriel, imale smo potpuno isti zahvat s mjesec dana razlike. Možda si sad u toplicama?
Imate pravo obje da se ne treba više opterećivati s onim što je bilo. I da ima i puno gorih stvari od toga u životu. Ja isto mislim da čovjeka lupi na onom dijelu tijela - organu gdje je možda prirođeno (genetski) slabiji. Svatko se od nas različito nosi sa teškim situacijama i stresom. Činjenica je da će istu situaciju emocionalno različiti ljudi doživjeti drugačije. Neko je jako osjetljiv i sve ga pogađa (al nije jadan kriv, takva mu je priroda, hipersenzibilna), netko je tvrđi. I mislim da ima dosta toga što zatomljujemo u sebi i potiskujemo, neka nezadovoljstva, neke povrede. Možda nismo ni svjesni toga.
S druge strane, nisam opet od onih koji za sve tegobe sa zdravljem okrivljuju psihu i stres. Došla mi sad u ruke ona knjiga autora Sarno, o tome je i članak tu na forumu. Tek sam počela čitati, al malo mi se čini da je tip zabrijao previše, iako, tko zna... teško su mjerljive te stvari psihe i utjecaja psihe jer kako rekoh, svatko je drugačiji, a i fizički je svatko drugačije sazdan.

[meriel]

U toplice Kalos idem 15.01., nije bilo slobodnog termina prije, a i ne rade za blagdane. Ako je Kalos i tvoj izbor možda se i vidimo tamo!