Dragi moji, danas je prošlo točno tri mjeseca od moje operacije kralježnice i kako sam planirao, pisao već nekolilo dana, odlučio sam podijeliti svoje iskustvo kao sažetak sa nekim napomenama da onima koji planiraju ići na operaciju opisanu u potpisu znaju što ih čeka!
Prije toga samo kratki disclaimer: da sam znao što me čeka, svejedno bih otišao na operaciju.
Prvi dan i noć nakon operacijePočetak operativnog zahvata bio ujutro, pretpostavljam da su rezali kad su me potpuno ukomirali, vratio sam se u sobu u 13:30 sati (kasnije mi je rečeno da sam operiran 5 sati). Jednom sam pročitao ovdje komentar osobe koja je imala fuziju da je prvi dan mislila da će umrijeti. Dijelim isti dojam. Bez obzira što sam dobivao morfij, kralježnica me bolila 10/10. Toliko sam jaukao cijeli ostatak dana i noć, da je jedan pacijent koji je ujutro trebao samo na operaciju diska, lijepo pobjegao iz bolnice za vrijeme dok su sestre mislile da se pere Plivaseptom.
Preostalih 7 dana u bolniciOdmah nakon što su prošli najjači postoperativni bolovi, primijetio sam da uopće više nemam simptome zbog kojih sam došao u bolnicu, povratili su mi se ugašeni refleksi u lijevoj nozi, počeo sam polako hodati na hodalicu, ubrzo sam ostao bez drena i katetera. Iako je plan bio da ostanem u bolnici 14 dana, ipak sam tražio da idem kući jer je izuzev vrhunskog liječničkog osoblja, dobar dio sestrinskog bio katastrofalan. U posjetu mi je došao prijatelj iz Španjolske koji se nije mogao načuditi, pa je glasno i komentirao, da kako da su oprani prozori u sestrinskoj sobi, a u sobi za pacijente kao da nisu oprani 20 godina. Na to se jedna od sestara naljutila i rekla da „kakva je to inspekcija?“ pa sam komentirao da je pitanje bilo posve legitimno. Da ne pogoršam svoje psihičko stanje, pobjegoh sanitetom za Zagreb 8. dan nakon operacije. Unatoč crnim prognozama i upozorenjima da je prijevoz užasan, druge mi nije bilo – izlazak iz Rijeke je stvarno bio užasan, ali na autocesti dečki su dali gas i eto mene doma već sa sat i pol. Tehničar iz saniteta je bio jako OK, a moja sestra kaže da sam se ponašao kao kralj i samo zapovijedao jadnicima!
Na kraju mi je pokazao kak da se penjem po stepenicama. Svi su se susjedi okupili na balkonima jer to je događaj godine bio, da vide kako ću izaći sa onog sanitetskog prijevoza i kak bum hodal po stepenicama.
Prvih mjesec danaIako sam već mogao pomalo hodati, bolovi su bili komatozni i nisam baš mogao nikuda, a vani sunce, pa sam unajmio na mjesec dana invalidska kolica. Tako da ipak nisam samo u krevetu. Tada sam dosta bio ovisan o pomoći drugih osoba oko mene, no čim mi je postajalo bolje, smanjivao sam prisutnost drugih. Nikad nisam bio ovisan o drugim ljudima, samostalan i to mi je bilo prilično teško da sad netko oko mene skakuče, pomagali su mi dragi Johnnie Walker (hodalica) da dođem do WC-a, a ukućani i prijatelji me vodili van u kolicima. Naravno, cijelo susjedstvo je pratilo zbivanja jer je kvart posve neprilagođen za osobe s invaliditetom, a još k tome sam se derao svako malo kad bi kotač završio u nekoj rupi jer je kičma bolila užasno kod takvih pomaka. Terapija je bila oko 300 mg tramadola na dan i podosta sedativa. Zamolio sam prijatelja da me odveze u grad jer nisam u centru bio barem tri mjeseca, kako sam prije operacije počeo gubiti funkcije i samo se više manje držao kreveta. A morao sam kupiti i cipele koje nemaju žnirance, jer je već bilo posve jasno da je sposobnost vezivanja cipela izgubljena za svagda. Tih prvih mjesec dana imao sam osjećaj da ću umrijeti svaki drugi dan.
Drugih mjesec danaNakon mjesec dana vratio sam invalidska kolica na opće čuđenje prodavača pomagala. Još uvijek sam koristio hodalicu. Odlučio sam da je vrijeme za više kretanja i krenuo prema fizijatru. Tu sam zbog bolovanja fizijatrice i iznimnog bezobrazluka fizioterapeutkinje morao prijetiti kaznenom prijavom ravnatelju Doma zdravlja, no nakon toga sam za dva dana dobio ono što bi svuda trebalo biti normalno – da me nauče statičke vježbe, a još k tome sam dobio i najbolju fizoterapeutkinju u tom DZ i dodatno terapije laserom i strujom. Terapije su mi godile, ali putovanje od kuće do DZ svaki dan je bilo vrlo teško i bolno, javni prijevoz u Zagrebu je stvarno katastrofalan; ima vozača autobusa koji ljude voze kao ljude, ali kada voze kao krumpire onda je strašno. Par puta je vozač odletio ravno u PM i derao sam se ko životinja tak da su i putnici zbrisali od straha! I nekolicina ih je dobila prijavu jer je to kako voze bilo posve užasno. Paralelno, HZZO mi je odobrio liječenje u Krapinskim toplicama, ali su me oni naručili tek okvirno za 17.8.2016., koji je sada ipak pomaknut za jedan dan ranije. Sa njima je posebna peripetija bila, jer mi je neurokirurg rekao da moram na tu rehabilitaciju unutar tri mjeseca od operacije, a ono nije bilo moguće jer toplice jednostavno nisu dale raniji termin ako ne želim nadoplatiti (a nadoplata je jednaka godini dana troška gradskog bazena, bez čega ne mogu nikako). Počeo sam smanjivati unos lijekova jer nisam mogao biti drogiran toliko. Bilo je podosta na vlastitu ruku jer je LOM mislila da je sve bezbolno i reducirala mi terapiju. Ovdje dragi ljudi su mi pomogli da imam paletu lijekova za biranje. Uglavnom, uzeo bih 1 Zaldiar ujutro, 2-3 Brufena 600 tijekom dana + još 1 Zaldiar i onda još 100 mg tramadola navečer prije spavanja sa ponešto Normabela. Tijekom drugih mjesec dana, mislio sam da ću umrijeti svaki peti dan.
Trećih mjesec danaTreći mjesec dana, uz peripetije sa LOM i toplicama, mogu reći da sam prošao sa znatno manje bolova. Dan bi se mogao izdržati i samo sa Brufenima, 50 mg tramadola navečer i tek opet ponešto Normabela p.p. U treći mjesec ušao sam bez hodalice i počeo sam plivati. Nisam bio siguran hoću li znati, ali na kraju balade je ispalo super, no pretežito leđno. Kraul mogu malo plivati, ali lagano. Ono prsno kao žaba mi je jako teško jer mi kralježnica tad nije ravna. Voda u bazenu je bila dosta hladna, bilo je teško na početku, počeo sam jače vježbati pa se upalilo tkivo oko zahvata u drugoj polovici tih trećih mjesec dana. LOM mi nije vjerovala i rekla mi nek pojačam tramadol (taman posla). Snašao sam se na drugi način, došao do table Dexamethasona od 0,5 mg i kroz pet dana se riješio upale. Otišao sam sa prijateljem na vikend u Ljubljanu, prehodao cijeli grad, što više hodam to mi je bilo lakše, osim noću. Noću je i dalje dosta deško. Prije desetak dana sam s prijateljicom otišao u Terme Jezerčica i odradio plivanja i uživanciju kao da sam nov. Još uvijek na 1-2 tramala od 50 mg i svakako 1-2 Brufena 600, ali Normabel tek svaki drugi ili treći dan. U trećem mjesecu oporavka, mislio sam da ću umrijeti samo jednom i to kad se javila ona naprijed navedena upala.
Napomena u vezi bolovaBolovi su postupno prolazili no još uvijek nisu posve nestali. Nakon povratka iz bolnice, kretali su se prema vlastitoj procjeni između 5 i 7. Tijekom sva tri mjeseca, bilo je bolova, posebice kod promjene vremena, kada bi se povremeno javili stvarno jaki bolovi, ali što je vrijeme više prolazilo to je bilo lakše. U prvom mjesecu oporavka doživio sam šok od jake boli kad sam pokušao ući u kadu da se istuširam. Od tada do danas kada me više nije vidjela, tuširam se direktno u kupaonici. Naime, zabolio me desni kuk koji se nakon operacije našao pod novim opterećenjem i jednostavno tkivo je reagiralo strašno bolno. Bol je bila 10, na kratko, ali tako da sam problijedio, počeo se tresti i rasplakao se. Što se tiče bolova, a pritom i emocija, mogu reći da je oporavak dosta težak i da sam provodio dane kao na „rollercoasteru“. No, kako sam napisao na početku, moje je stanje bilo toliko teško prije operacije da bih ponovo odlučio isto i otišao na operaciju. Bol je sada prosječno oko 2 tijekom cijelog dana.
Noću i dalje postaje posebno teško bez lijekova. U krevetu moram biti već od oko 22 h, nakljukan i spreman za spavanje. Sad me boli pak lumbalni dio ispod reza, ono što nije uspjelo biti obuhvaćeno zahvatom. Jako me bole i mišići s desne strane i desni kuk. Ujutro postaje nešto lakše. Bojim se da će bolovi oko 2 ostati do kraja života i da ću uvijek biti na nekim lijekovima.
Kretanje i obavljanje redovnih životnih stvariOsobnu iskaznicu koju sam izgubio prije četiri godine nisam išao ponovo vaditi jer mi je bilo užasno loše. Nakon operacije, u trećem mjesecu, pronašao sam je u MUP-u gdje me čekala. Haha! Netko ju je našao pa dostavio policiji. No, to sam obavio putem šaltera za osobe s invaliditetom; tada sam odlučio da hoću elektroničku OI da mogu doći i srediti papirologiju bez da hodam okolo po raznim šalterima, ali i zato jer sa skratio kosu i sada izgledam kao štakor poslije kiše pa da nemam problema npr. nakon prelaska preko granice.
Fuzija kralježnice mi je otežala invaliditet; teško mi je obavljati većinu kućanskih poslova, ne mogu odrezati nokte na nogama jednako lako i treba mi dosta vremena, stajanje mi nije neka opcija, morat ću u mirovinu da imam od čega živjeti dok se ne odselim u neku funkcionalniju državu gdje je prilagodba radnog mjesta normalna stvar. Naime, potreban mi je odmor od 15 minuta na svaka 2 sata sjedenja. A s obzirom da se više uopće ne mogu sagnuti, nikakvi fizički poslovi ne dolaze u obzir. Ne mogu sam dovršiti više niti jedno složeno jelo, teško mi je primati goste, spremanje kuće isto nije opcija (važno da mogu nasvinjiti).
No, da sam ostao u onim bolovima prije operacije, sasvim sigurno je da bih počinio suicid. Svaki dan, ujutro, bio sam u strašnoj depresiji i samo razmišljao kako da to napravim i vjerojatno bih popio sve lijekove koje sam doma imao s alkoholom i to bi se završilo. Kvaliteta života sa takvim bolovima je bila potpuno nestala i to stvarno nije imalo nikakvog smisla. Zadnje što sam prije operacije napravio jest da sam otišao u Irsku, na Pravni fakultetu u Galwayu, gdje sam mentor na jednom projektu i prvi put mi se dogodilo da sam jedan dan konferencije morao propustiti samo da bih spavao do podneva i onda otišao malo prošetati do Galwaya. Tamo sam mislio da ću pak opasti i više nikad se ne ustati. U zračnim lukama nisam mogao hodati pa sam tražio asistenciju. U Parizu sam mislio da će me ovaj koji je gurao kolica samo hititi na pokretne stepenice, a u Dublinu je asistencija bila odlična!
Život sada, pa i s nešto težim invaliditetom i ponekad ovisnošću o pomoći drugih je ipak život!
I na kraju jedne životne faze sa kičmom...Veliko hvala divnim virtualnim i stvarnim prijateljicama, naročito Ladyanita i Ljiljana25 na beskrajnoj podršci i razumijevanju!
Prikaži postove
Kakvi su vam planovi za zimu? Ima li pogoršanja s bolovima, pripremate li se? Kod mene je malo pogoršanje, ali ne znam da li pripisati to hladnoći ili to tako mora biti. Još malo pa će biti 18 mj. od operacije, vidjet ćemo do kraja godine bude li indicirana još jedna za 2018.
Prije samo 2 mj. je Lassague bio pozitivan na 40 st. sa tremorom. Sad bih trebao staviti neke svete slikice. Možda da svi dođete na mene polagati ruke pa ozdravite? 
) i da se ne mislim dati varati i manipulirati. 
