Pozdrav svima
@ ladyanita me zamolila danas da jos malo opisem svoje iskustvo sa operacijom i oporavkom. Htjela bih odmah na pocetku reci kako je sve sto sam dosad napisala na ovoj temi i sto cu sad napisati moje iskustvo kao laika. Ja nisam neurokirurg niti bilo kakav doktor. I svaki slucaj je drugaciji, cak i ljudi sa slicnim/istim dijagnozama imaju drugacije simptome i lijecenje moze ici na drugaciji nacin.
Moja dijagnoza je bila Spondylolisthesis spondylolithica LIV, Stenosis foraminalis L4/L5.
Spondilolisteza predstavlja vrstu instabiliteta dijela kralježnice, a karakterizira ga prednji pomak gornjeg u odnosu na donji kralježak, pritom je afektiran i intervertebralni disk koji pod pritiskom i vlakom degenerira i uzrokuje pritisak na neuralno tkivo. Postoji nekoliko uzroka spondilolisteze. Isto tako postoji stabilna i nestabilna spondilolisteza, moja je bila nestabilna (ovdje je vazno napraviti FS LS kraljeznice). Vezano za ovo ima pet stupnjeva gradacije, odnosno pet stupnjeva spondilolisteze, prvi stupanj je npr ako je pomak jednog kraljeska naspram drugog 0-25% ili 0-8mm, drugi stupanj 25%-50% ili 8-16mm i tako dalje.
Moja operacija je bila TLIF (transforaminal lumbar interbody fusion) L4L5, ugradjena su mi 4 sarafa, dvije sipke i jedna plocica. Operirao me prof Stancic na Rebru u Zagrebu prije godinu i pol dana. Ono sto bih takodjer htjela naglasiti, a sto mi je i operater i jos jedan neuro rekao, fuzija se kod spondilolisteze radi kako bi se napravila stabilizacija dva navedena kraljeska, znaci glavni i osnovni cilj je po onome kako sam ja shvatila bilo sprijeciti da ti kraljesci kod mene, L4 i L5 vise ne "klize" odnosno ne pomjeraju se dalje i pri tom bi se "oslobodio zivac".
Operirana sam jedan utorak, 14.10.2014., ujutro malo prije 8 sati su me odvezli u salu, a probudila sam se u sobi malo prije 4 popodne. Sjecam se ogromnih bolova u ledjima, ali ti bolovi kad sam se probudila su bili totalno drugaciji od onoh bolova prije operacije, ovo su bili bolovi od reza i valjda tih ugradjenih sarafa i ostaloga. Znam samo da su mi svakih par sati kroz infuziju davali nesto protiv bolova, mislim tramal i normabel, i da sam mislila kako necu prezivjeti tu prvu noc. Al zapravo sam od tih silnih tableta i anestezije bila poludrogirana i spavala cijelo to popodne i skoro cijelu noc. Postavili su me na bok i tako sam lezala cijelu noc. Samo sam se jednom u noci probudila i sestra je dosla u sobu, ponovo mi dala nes za bolove i spavanje. Znam da su mi cimerice u sobi rekle kako je muz bio kraj mene i da je dr Stancic par puta dolazi u sobu da vidi kako sam, al ja se toga niceg ne sjecam.
Drugi dan ujutro je bila totalno druga prica. Bolovi od reza su popustili, mislim osjecala sam i dalje, al ne onako kao prvi dan i tu prvu noc. Doktor me dosao obici i izvaditi drenove (imala sam dva drena), kraj njega je bila fizijatrica koja mi je pokazala kako se pravilno ustati i leci na krevet. Cim mi je doktor izvadio drenove odmah su me digli na noge. U sebi sam pomislila koji klinac rade, al valjda oni znaju. Uglavnom to jutro drugi dan nakon operacije sam hodala po sobi. Nikad necu zaboraviti taj osjecaj. Hodam, a ne boli me. Ne boli u smislu onih bolova koje sam imala prije. Bol u nozi nestala, nema je, nakon vise od 3 godine noga me ne boli. Skoro sam plakala od srece. To je bila srijeda, a u cetvrtak sam vec po hodniku neurokirurgije hodala sama nekoliko puta dnevno.
Dali su mi onaj nekakav cvrsti pojas, ne znam kako se tocno zove. Njega sam morala nositi prva dva tjedna nakon operacije stalno (osim naravno kad lezim). Kuci sam otpustena 6 dana nakon operacije, sef neurokirurgije je htio da vec taj petak idem kuci, ali je moj operater inzistirao da ostanem jos preko vikenda. Za dva tjedna sam isla na vadjenje savova kod dr Stancica u ordinaciju i tad mi je rekao da vec mogu polako skidati pojas i biti ponekad bez njega. U toplice sam otisla 6 tjedana nakon operacije.
Kad sam otpustena kuci, mama je iz Vinkovaca dosla kod mene u Zagreb na tri tjedna, a nakon nje jos tri tjedna svekrva. Prvih dana sam kod kuce samo spavala i hodala. Sjecam se da sam htjela sto vise hodati, jer sam napokon mogla hodati bez bolova. A s druge strane me sve to iscrpljivalo, pa sam stalno spavala. Prvo pravo tusiranje sam imala nakon 2 tjedna, nakon sto mi je rana dobro zarasla i nakon sto je doktor izvadio konce. Nije mi bas ugodno za napisat, al do tada me mama kupala na nacin da sam ja stajala u kupatilu u malom lavoru/kadici, a ona me brisala spuzvicom i sapunom, pazeci da ne pokvasi ranu i savove. Tad sam otkrila i po prvi puta upotrijebila sampon za suho pranje kose (moja kosa je duga i jako gusta, do pola ledja i jednostavno nema nacina da ju operem 10 dana nakon operacije, a da se nekako ne sagnem ili ne pokvasim ranu). Zvuci smijesno, al nije jednostavno oprati zube, umiti se, a da ne govorim o oblacenju gaca i carapa ako se ne smijete sagniti. Osjecala sam se ko malo dijete. Prva dva tjedna nisam sjedila, osim kad sam isla na wc, a onda mi je doktor nakon vadjena konaca rekao da vec pomalo mogu i sjediti, naravno ne satima, ali kad rucam ili slicno. Hodala sam svaki dan sve vise i vise. Prije odlaska u toplice sam hodala dva puta po sat do sat i pol dnevno.
Zanimljivo je i to sto sam npr. prije operacije upoznala par ljudi sa istom dijagnozom, koje je takodjer operirao Stancic, ali prije 6-7 ili 8 godina. I npr. jedna cura mi je pricala da je ona onaj pojas oko struka nosila doslovno tri mjeseca i da tri mjeseca nije sjedila. Kad je bila u toplicama nije uopce bila u bazenu, a jela je na stojecki i nakon tri mjeseca. Kad sam npr svoga neura pitala zasto ja smijem nakon dva tjedna vec polako skidati pojas ili vec polako sjediti, onda mi je objasnio kako medicina svaki dan napreduje, svaki dan dolazi do novih spoznaja i kod istih dijagnoza nekad se smatralo kako ce jedan nacin biti najbolji za oporavak, a danas je to vec zastarjelo i nesto potpuno drugo se preporuca. Hocu reci da i sad vec mozda doktori preporuce nesto sasvim drugo nego sto su meni prije samo godinu i pol.
Sto se tice toplica, bez obzira sto tamo svi rade iste vjezbe, bili operirani ili ne, sa sarafima il ne, sa hernijama, stenozama i slicno, ja sam ta tri tjedna shvatila kao rad na sebi. Svaki dan sam nakon obaveznih terapija bila u velikom bazenu. Na pocetku samo hodala gore-dolje do iznemoglosti, a onda nakon tjedan dana i plivala svaki dan. Plivanje, plivanje i samo plivanje. Navecer sam u 8 sati bila mrtva umorna u krevetu vec. Upoznala sam jednog trenera plivanja tamo na bazenu, pa mi je on objasnio i pokazao kako pravilno ledjno plivati, bez velikih rotacija u struku i sa podignutim kukovima. Cimerica mi je bila zena koja je takodjer imala spondilolistezu i koju je takodjer Stancic operirao prije 6 godina.
Nakon toplicama sam nastavila sa fizikalnim i u Zagrebu, a nastavila sam i hodati svaki dan. Pet mjeseci nakon operacije sam hodala svaki dan 10 km. Od stana gdje sam tada zivjela do Bundeka ima tocno 5 km i svaki dan sam isla tamo i nazad. Takodjer sam dva puta tjedno bila na Utrinama na bazenu na plivanju. Na kontroli, 5 mjeseci nakon operacije, RTG snimke su pokazale znakove fuzije. Sjecam se osmjeha na Stancicevom slicu kad mi je to objasnjavao i pokazivao na slikama. Ja sam se skoro rasplakala u ordinaciji kod njega tada. Od srece, naravno.
Koliko mi je poznato sarafi i sipke se ugradjuju i kod nekih drugih dijagnoza (kod skolioze, kod stenoze u pojedinim slucajevima, kod trauma - prijeloma, i dr.), ali ne bih se upustala u komentiranje tih dijagnoza i operacija jer to je totalno drugacije nego kod spondilolisteze.
Mislim kako je izuzetno vazno prije svake odluke o operaciji, a pogotovo kod fuzija, dobiti misljenja nekoliko neurokirurga i naci onoga kome najvise vjerujete. Na dva misljenja imate pravo preko uputnica HZZO-a, a ja sam osim ta dva zatrazila jos dva privatno. Nisam se htjela odluciti na tako veliku operaciju dok nisam bila sigurna, dok mi nekoliko neurokirurga nije potvrdilo da je neophodna i dok nisam nasla operatera kojem sam u potpunosti vjerovala.
Sjecam se npr da sam kod jednom neurokirurga bila doslovno dva sata u ordinaciji, par dana prije sam na papir napisala mali milion pitanja, nakon sto me on pregledao, ispitao sve o simptomima i bolovima, onda je tek uzeo nalaze i sve snimke pa njih gledao i onda sam ja krenula s pitanjima. Isla sam jedno po jedno pitanje, a on je sve strpljivo objasnjavao, npr. koju tocno operaciju preporuca, zasto bas tu, koliko je on takvih operacija do sada obavio, koji je uzrok moje spondilolisteze, postoje li jos neke nekirurske opcije koje nisam isprobala, koliko dugo operacija traje, koji su potencijalni rizici i komplikacije, koji je postotak uspjesnosti operacije, a na kraju sam ga pitala kod koga bi u Hrvatskoj on isao da ima moju dijagnozu. Mora da je mislio da nisam kako treba s toliko pitanja.
Oporavak nije bio lagan. Al ono cega treba biti najvise svjestan je da treba vremena. Kad kazem vremena ne mislim na tjedan, dva il mjesec, dva. Oporavak nakon ovakve operacije traje 6 mjeseci pa i vise. A ponekad jednostavno nije lako biti strpljiv. Oporavak nije sprint, nego maraton. Doslovno sam pratila sve upute koje sam dobila. Kad mi nesto nije bilo jasno pitala sam svoga operatera jel nesto smijem ili ne, ili npr. sjecam se da sam kad sam odlazila iz toplica kuci doslovno zagnjavila sve fizioterapeute tamo sa pitanjima. U toplicama ste okruzeni gomilom ljudi sa istim ili slicnim dijagnozama i svako od njih prica svoju pricu, te se smije ovo, te ono, ovo ovako ono onako, ovo smijes, a ono ne. Najbolje pitati svoga operatera ili fiziterapeuta koji radi s vama i poznaje slucaj, jer nesto sto meni odgovara, drugome moze odmoci.
Danas mogu reci kako tablete odavno vise ne pijem. Tu i tamo, mozda jednom u par mjeseci uzmem jednu, to kad se zaboravim pa se preforsiram u necemu. Nekih velikih bolova nemam. Noga me prestala boliti i isijas je nestao odmah nakon operacije. Ponekad, al samo ponekad osjetim malu bol u kuku ili donjem dijelu ledja. To ce vjerojatno tako ostati zauvijek, al ja mogu s tim zivjeti. I dan danas, golinu i pol nakon operacije ja se pridrzavam nekih savjeta, tipa preporucenog polozaja spavanja, nacina ustajanja s kreveta, nacina podizanja predmeta, pazim da nista jako tesko ne dizem, hodam i dalje stalno (ne mozda 10 km dnevno kao prije, ali nekako i dalje pazim da svaki dan napravim makar 4-5 km, npr. javni prijevoz vise skoro ne koristim, nego pokusavam sto vise hodati kad negdje trebam ici). Da, zivot se promijenio, ali covjek nauci zivjeti i uz ta ogranicenja. Mislim da vodim nekakav normalan i aktivan zivot. Citavo vrijeme, uz neke manje iznimke, sam pokusavala ostati pozitivna i optmisticna. Koliko ce dugo ovo stanje trajati i hocu li u buducnosti trebati novu fuziju na segmentu ispod ili iznad...ne znam. Ponekad mi to padne na pamet, ali pokusavam se ne zamarati s tim.
Sad tek vidim koliki je ogroman ovaj post, a nisam napisala ni pola toga sto sam htjela