Prošlo je godinu i pol nakon što sam se prvi puta javila na ovom forumu i puno toga se u međuvremenu izdogađalo.
Konačna dijagnoza je bila Spondylolisthesis spondylolithica LIV, Stenosis foraminalis L4/L5.
Ono najvažnije je da sam operirana prije malo više od mjesec dana, TLIF L4L5, fuzija, 4 šarafa i svašta još, al da sad ne idem u širinu samoga zahvata. Prije same odluke o operaciji, obišla sam 4 neurokirurga, u nadi da će mi makar jedan reći kako ne moram na te šarafe, ali sva četvorica su imala isto mišljenje (Sajko, Saftić, Perović, Stančić). Na kraju sam se odlučila za Rebro i prof. Stančića. Vrhunski stručnjak, pedantan, savjestan, strpljiv, human, divan, ne samo kao liječnik, nego i kao čovjek.
U međuvremenu sam stalno išla na fizikalne terapije i privatno i preko HZZO-a, vježbala kod kuće, išla na plivanje čim bi uhvatila vremena i slično. Al bolovi nisu prestajali. Imala sam faze kad doslovno nisam mogla doći od kreveta do wc-a, ali i faze kad sam uz 3-4 tablete mogla makar malo normalno funkcionirati. Ali i uz tablete i svo silno vježbanje i terapije godinu i pol dana, to jednostavno nije bio život. U tim nekim nazovi boljim fazama sam mogla hodati 15-20 minuta i nakon toga bi počeli bolovi u leđima i desnoj potkoljenici, trnjenje potkoljenice i slično. Skoro čitavo vrijeme ja sam radila (na bolovanju sam bila samo kratko vrijeme kad me stvarno jako uhvatilo pa nisam mogla ustati iz kreveta), kako je moj posao 8 sati za kompom, a bolove nisam imala kad sjedim, cijelo vrijeme sam radila. Problem mi je bio doći na posao jer nisam mogla hodati, auto me bilo strah voziti jer mi je jednom desna noga skoro otkazala dok sam vozila, al sam zato otkrila kako me ništa ne boli kad vozim bicikl i fizijatar je rekao da smijem pa mi je bajk postao omiljeno prijevozno sredstvo.
Od svih silnih fizijatara i fizioterapeuta htjela bih izdvojiti Ivana Golubičeka, radi privatno na Laništu, Abago Rehab, on mi je jako puno pomogao. Dosta dugo sam išla kod njega na terapije i vježbala individualno s njim. Ima jedan totalno drugačiji pristup nego na klasičnim fizikalnim terapijama.
Što se tiče same operacije i fuzije, bila sam svarno uplašena, ali jednostavno više nisam mogla živjeti s bolovima, zapravo nisam se odlučila samo zbog bolova, nego i zbog same narušene kvalitete života. Prof. Stančić na Rebru mi je detaljno sve objasnio i prije same opracije kad sam išla kod njega u ambulantu, a moram naglasiti kako je nakon operacije bio izuzetan, po nekoliko puta dnevno me obilazio, non stop raspitivao kako mi je i slično i to uvijek s osmjehom na licu, čak i u vrijeme izvan svog svog službenog radnog vremena i dežurstva znao je doći na odjel, samo da obiđe ne samo mene nego i ostale svoje pacijente.
Operirana sam klasično, rez na leđima mi je oko 13 cm, odmah drugi dan nakon operacije su me digli na noge u bolnici i napravila sam par koraka po sobi. Bol u nozi je prestala odmah nakon operacije, na početku je bila još bol u leđima, ali drugačija nego prije, bolila me sama rana i rez. Ta prva dva dana u bolnici nakon operacije su mi bila najgora. Kući sam otpuštena 6 dana nakon zahvata. Od tada samo hodam i svakim danom mi je sve bolje. Na početku, prvih par dana je to bilo po 15 minuta do pola sata nekoliko puta dnevno, kasnije sat vremena prije podne i popodne, a sad već po sat i pol do dva sata. Na početku sam dobila onaj nekakav pojas oko struka kojeg sam morala stalno nositi, osim kad ležim, ali već nakon par tjedana su mi rekli da ga polako skidam. Nekih velikih bolova za sada nemam, više je to umor mišića u leđima kad se preforsiram šetajući, a bol živca u nozi ili leđima sam osjetila samo par puta i to na kratko.
Na rehabilitaciju idem sad 1.12., Varaždinske toplice, a nakon toga slijedi kontrola kod neurokirurga.
Kako na ovom forumu, vrijeme kad sam ja tražila informacije, nije bilo puno o fuziji i šarafima, a o spondilolistezi još manje, nadam se kako će moje iskustvo nekome pomoći.