Prošlo je 7m.od moje zadnje 4 operacije.Vidim da sam zapala u depresiju,situacije plača su sve češće.Terapija ljekovima je i dalje prisutna.Osječam se dosta jadno,beskorisno,Jako ovisim o ukučanima,znam da im to nije problem,i trebam biti sretna radi toga.Grozno se osječam kao osoba od 28g.koja nemože izači van i napraviti snješka sa vlastitom djecom.Koja nepridonosi kučanstvu.Evo po ko zna koji put ležim u sobi i zurim u plafon,znam valjda svaku mrlju na njemu napamet.Vidim i da je djeci teško,iako su mali shvačaju,dosta se opravdavaju drugima da nešto nemaju,jer njihova mama neradi i nemože,Mogu ja njima pričat do sutra da sam dobro i da me neboli,ali jednostavno vide.Nema šanse da se predam,svi mi Imamo neki san.Moj san je da radim naravno s bolovima samo da ih mogu durat,ništa više netražim.Samo da budem dio društva,naravno sve u granicama svojih mogučnosti.Ponekad se osječam da sam zarobljena u vlastitom tjelu,snaga je tu,volja je tu,i što više guram naprijed,to me više baca nazad..Eto sad kad je jadikovka prošla.Napravila sam MR.2.8 2017, idem kod neura,pa čemo vidjet za dalje,Iskreno se nadam da če se nači neko riješenje,bila bi zadovoljna i sa 5godina smanjenih bolova,da se rekuperiram,sada svašta čitam pokušavam si stvorit što više opcija,da mi "dobro" stanje potraje što duže.Naravno sve u suradnji sa neurom..držite mi fige
,mislim i ja na vas