Ja bih još nadodao da to ovisi i o imovinsko-socijalnom statusu pacijenta. Onaj naime pacijent, o kom se nema tko brinuti, odnosno koga nema tko voditi na fizikalnu, a stanuje na periferiji grada ili u okolnim mjestima; a autobusom ne smije ići - tom i svim tim pacijentima još uvijek je najbolje rješenje stacionarna fizikalna terapija.
Jer je smješten pod medicinski nadzor, sve mu je nadohvat ruke i obavit će terapiju, kolko toliko.
Lako ej onom tko ima novaca organizirati drugačije terapije s osobnim pristupom.
Jednako tako, ako u nekom gradu nema takve kinezio terapije (suvremene), onda čovjek treba ići u stacionarne objekte. Dakle, ipak to sve ovisi o nizu faktora.
Da ja ima toliko novca, ne bih išao uopće u Kalos, jer ne bih bio ni operiran u Splitu, već bih vjerojatno platio operaciju u Zagrebu.... Ali, koliko je plahta duga, toliko se njom i pokrijemo.