Ljudi, pa nisam ja neki pohllepnik da imam 3 stana, 2 vikendice 2 milje ojra na računu s koijm živim od kamata pa sad trčim po cijelom svijetu radim za još koju tisuću. Vi koji radite u državnoj upravi morate shvatiti da u privatnom sektoru gdje sam ja se samo rad nagrađuje i vrednuje.
Dakle, za osobe poput mene koji su odrastali jako skromno (hvala roditeljima koji su me školovali), i gdje nas je zadesila ta tranzicija, nema mjesta srednjem ili nikakvom radu. Znači, ili radiš za 5000 kuna, pa imaš radno vrijeme, nemaš auto, imaš vrijeme sa djecom, i biti podstanar do kraja života, jer nemam nikoga u familiji da mi može nešto ostaviti ili nešto slično. Ili, zasukati rukave, prihvatiti challenge u jednoj od stranih firmi i ubaciti se u jednu ludu priču, jedna tempo, ali i jedno vrhunsko iskustvo. Uvjeti radi neprikosnoveni, plaća ogromna, kontakti od ministara i premijera pa sve do građevinske mafije itd.
A sada jedan apsurd: neki dan sam bio u ZG i išao se raspitivati o stambenim kreditima. I onda šok, moj bankar mi kaže da nisam kreditno sposoban!! A razlog je taj što mi firma zapošljava manje od 10 ljudi i u tom slučaju trebam neke puste jamce. Znači moj firma koja na globalnoj razini ima godišnji turnover veći od 600 milijuna funti od čega je 30 % čisti income nije solventna u odnosu na jednu bolnicu gdje će svaki zaposleni sa duplo manjim primanjima odmah dobiti kredit kakav god hoće, a svi znamo kako bolnice posluju.
Na kraju...moja roditeljska obveza je djeci pružiti ljubav, sigurnost ali i neko pristojno odrastanje, školovanje. Ako o znači da ja moram izbivati od kuće i ne vidjeti djecu, a istovremeno osiguravam prostor da bi oni jednog dana mogli na maturalac bez da roditelji dižu kredite, onda prihvaćam taj način, pa makar se i pokajao za 20 godina, ali znam da sam im nešto priuštio. Moja supruga nije išla na maturalac jer njeni nisu imali od čega to platiti, a bila je oslobođena mature zbog 5,0 prosjeka.