Slažem se s tim da smo svi mi ponekad u maloj depresiji, zbog kojekakvih razloga.
I mene zna ponekad malo uloviti, bolovi su definitivno jako dobar uzrok. Ali ja se sama sredim , smirim i nastavim dalje bez lječenja i stručne pomoći.
Ali vjerujte mi o tom znam malo više. To što mi prolazimo su sitnice.
14 godina živim s osobom koja je jako često u depresiji, ali to vam izgleda malo drugačije.
Kad konstantno 3 mjeseca ne spava, samo leži, ne jede, ne priča, ne želi nikog vidjeti, ne želi komunicirati ni s vlastitim djetetom, samo tupo gleda ispred sebe i odbija ama baš sve.
neželi ni ljekove, a vi to morate gledati a svjesni ste da nažalost nemožete pomoći. Nego vas život nauči kroz godine kako živjeti s tim, s tom bolešću i s takvom osobom, i kako najlakše preživjeti, vjerujte mi to baš i nije lako.
Pričate s doktorima, psiholozima, psihijatrima i neznam s kim ne, ali ne pomaže. I onda jednog dana počne se malo oporavljati...
S tim da razne krize i krizice dolaze iz čista mira, jednim glupim vijestima na TV, nekom sasvim glupom rečenicom, sitnicom...
i opet smo na dnu.
To vam je depresija, i ne dao Bog da itko od vas zapadne u nju. Iz takve nažalost ne možete izaći sami i bez stručne pomoći a ni ljekova. A svima u blizini takve osobe život također postane noćna mora.
Al usprkos tome morate živjeti, ići na posao, brinuti se o djeci, roditeljima....i biti "normalni"