Kraljeznica.com forum
Druge teme povezane s kralježnicom => Depresija i kako se ne pasti u nju => Autor teme: bojan - Ožujka 28, 2010, 00:15:45 prijepodne
-
Mislim da bi bilo korisno da u ovaj forum idu stvari povezane s depresijom. Vjerujem da je puno ljudi ponekad u depresivnom stanju i na ovaj nacin bi se moglo vidjeti koliko je to veliki problem i kako ga rijesavati.
Premjestio sam dvije ranije poruke u ovaj podforum.
-
Bojane pametna tema,korisna svima :)
-
Bol koju čovjek trpi duže vrijeme utječe sigurno na njegovu psihu, što sam se i sama uvjerila prošle godine, nije mi bilo ni do čega i konstantno sam imala namršteni izraz lica, samu sebe nisam mogla prepoznati...
Nisam bila u klasičnoj depresiji jer nisam bila tužna već više nesretna, nisam pila antidepresive iz istog razloga zbog kojih nisam uzimala ni opijate, da se ne bih "uspavala" i postala ovisna, kljukala sam se analgeticima i pušila kao smuk, nije bilo baš pametno ali što sam pametnije mogla raditi svih onih noći kad nisam oka sklopila...
Mislim da se u tim slučajevima ne treba liječiti psiha nego bol, čim bol počne posustajati vraća nam se dobro raspoloženje, iako se vjerojatno većina liječnika ne bi složila sa mnom jer su skloni davati u kombinaciji s analgeticima i antidepresive...
Ja zato samo navodim moje iskustvo...
-
Potpisujem, slicno je bilo i kod moje mame...
-
Mislim da se nikada psihički lošije nisam osjećala kao prošle godine dok sam proživljavala svoju borbu s kralježnicom. Imala sam 27 godina,bila puna života,konačno počela raditi dugo željeni posao i istinski uživala u njemu, voljela izlaske, druženja...a onda...BOL! Zapravo dok je bol bila intenzivna nisam bila ni svijesna promjena u mome životu, željela sam samo da bol prestane. Odlaske na posao zamijenila sam odlascima kod fizijatra,neurokirurga, kiropraktičara a izlaske sam zamjenila cjelonoćnim grčenjem u krevetu. No sve se riješilo, operirana sam, više nije bilo bolova i tek tada kada sam stigla u toplice na rehabilitaciju pojavila se ona druga vrsta boli-psihička! Mislim da je zapravo tek tada sjelo sve ono potiskivano i nedorečeno u mislima-više nisam bila u bolovima ali još nisam bila spremna za normalan život. To su bila 3 najgora tjedna u mome životu-suočavanje same sa sobom da to tako mora biti! vikendima kada bi dolazila kući imala sam prave male slomove živaca-plakanje po tri sata u komadu,izbjegavanje posjeta prijatelja..željela sam nestati! strah koji se javio za moju budućnost-što ću i kako dalje, hoću li moći raditi, normalno živjeti ledio mi je krv u žilama. Ali prošlo je, i danas se bojim i osluškujem svoje tijelo kao nikada prije ali ona 3 tjedna u životu više ne želim ponoviti.
-
Slažem se s tim da smo svi mi ponekad u maloj depresiji, zbog kojekakvih razloga.
I mene zna ponekad malo uloviti, bolovi su definitivno jako dobar uzrok. Ali ja se sama sredim , smirim i nastavim dalje bez lječenja i stručne pomoći.
Ali vjerujte mi o tom znam malo više. To što mi prolazimo su sitnice.
14 godina živim s osobom koja je jako često u depresiji, ali to vam izgleda malo drugačije.
Kad konstantno 3 mjeseca ne spava, samo leži, ne jede, ne priča, ne želi nikog vidjeti, ne želi komunicirati ni s vlastitim djetetom, samo tupo gleda ispred sebe i odbija ama baš sve.
neželi ni ljekove, a vi to morate gledati a svjesni ste da nažalost nemožete pomoći. Nego vas život nauči kroz godine kako živjeti s tim, s tom bolešću i s takvom osobom, i kako najlakše preživjeti, vjerujte mi to baš i nije lako.
Pričate s doktorima, psiholozima, psihijatrima i neznam s kim ne, ali ne pomaže. I onda jednog dana počne se malo oporavljati...
S tim da razne krize i krizice dolaze iz čista mira, jednim glupim vijestima na TV, nekom sasvim glupom rečenicom, sitnicom... :( :( :( i opet smo na dnu.
To vam je depresija, i ne dao Bog da itko od vas zapadne u nju. Iz takve nažalost ne možete izaći sami i bez stručne pomoći a ni ljekova. A svima u blizini takve osobe život također postane noćna mora.
Al usprkos tome morate živjeti, ići na posao, brinuti se o djeci, roditeljima....i biti "normalni" ???
-
Da e bas me utjesi melice hvala ti :D :D. Svakom svom problem najveci, mimislima sto nas boli pa smo depresivni al ima i gore kad je depresija stvarno bolest, to je onda jos gore. Ma eto zivjeti se mora, ja sam to shvatila pa do kad ovako samo bog zna. Zvimo sa spoznajm da ce jednog dana mozda biti bolje a mozda i gore, a uvijek moze biti gore zato treba hrabro naprijed pa kako god.
-
Melica svaka ti čast hrabra si ti žena u potpunosti te kužim kako ti je,i sama znaš da ta osoba nebi to sve radila da to nije jače od nje,ujedno niko tu nemože popraviti stanje niti jedan doktor,niti sa bilo kakvim tabletama.Znaš nismo svi isti neko nemože to prihvatiti da mu se događa a neko to lječi na druge načine,osobno ja idem na ribe,volim uvjek nešto raditi,jel mi se terapija laganim radom i zanimacijom pokazala najefikasnijom,da mi je još moći više fizički raditi da se ispušem baš bi se preporodio.
Eto TV i politika su za mene nepoznanice kao i glupe serije i pojedini filmovi ,tako da se baziram na muziku i sve što mi stvara mir,mada je teško pobječi od svega.Ujedno da sampredsjednik donio bi zakon da se takvim osobama koje se skrbu za nekog dodjeli jedna vrsta invalidnosti,jer kao što si i sama rekla treba sve to izdržati ,a teško je pobjeći od nekog koga se voli,a ujedno isto tako teško je i onom ko ima problem biti takav i praviti probleme drugoj osobi jer to sve radi nesvjesno bez obzira koliko voli tu osobu ,sve je to naša psiha i jako teško se sa tim boriti,ma koliko to neko vjerovao ili ne,al kralješnica je za to mačiji kašalj :'(
-
Hvala što me pokušavate razumjeti i zato još jednom
HRABRO NAPRIJED i čim manje osvrtanja na ono iza nas...
Svakom je njegova bol i problem najveći - istina. Doživjela sam stvarno puno toga i preživjela na sreću.
Da mi je netko to rekao unaprijed tvrdila bi da ja to nebi mogla izdržati, ( s obzirom na to da mi se stalno servira pod nos da sam u djetinjstvu bila kao princeza, pa priznajem bilo mi je lijepo i bila sam sretna u jednoj maloj, skromnoj ali sretnoj obitelji ) ali odrastajući naišla sam na svašta i vjerujte mi čovjek je jači od konja.
I nitko od nas nezna koliko možemo izdržati dok nas sila ne natjera na to - a kad isprobamo pitamo se otkud nam snaga za prebroditi sve to što nas pogodi.
Moj otac je znao reći da ni jedna bolest nije tako teška ma koliko boljela, kao ona kad čovjek izgubi vezu sa stvarnošću - izgubi se - i počne raditi i sebi i drugima na štetu tj. izgubi razum. Slažem se s tim.
Znam ja da sve vas boli pa zato i jesam na ovom forumu jer trenutno mi je prva preokupacija kralježnica ali isto tako znam da se moram nekako izvući i iz toga kao što sam se i prije iz svih onih poteškoća.
U svakom slučaju drago mi je da sam vas sasvim slučajno pronašla, :D :D a u svem tome pronašla još više nove snage i volje da se borim i idem unaprijed.
Tako želim i vama puno snage i volje da uspijete pobijediti sve te boli i ići dalje unaprijed u životu.
Jer što je život nego jedna velika bitka, samo neki iz nje izađu pobijeđeni a neki kao pobjednici, a mi sami i netko odozgora najviše odlučujemo o tom.
Zato pustimo onu pravu dapresiju u stranu i mislite na lijepe trenutke one koji vas opuštaju, kad dođete pred zid stanite, oslušnite nešto pozitivno, pa tek onda nastavite dalje. Pozdrav svima ::)
-
Lijepo rečeno.
Melice svaka čast.
-
:D :D :D
Hvala, Hvala...
Nadam se samo da ću ovim svojim dugačkim razmišljanjima nekome i pomoći da se osjeća bolje.
Da smogne snage da nastavi kao i svi mi.......... ;)
-
Eto zato ja godinama pišem preduge postove u kojima podjelim svoju trenutnu nemoć sa vama ,te dobijem pozitivnu energiju od svih vas od vas da mogu dalje nastaviti u daljnjoj borbi sa svojim zdravstveim problemo.,Također želim isto tako svojim čitanjem i predugim pisanjem pomoći također i svima drugima kojima je taj tren potrebno ;)
-
Lijepo je kad u ovom današnjem svijetu usprkos svemu i svim teškoćama koje nas prate
možete naletiti na čovjeka - ljudsko biće puno razumijevanja koje želi pomoći drugima,
pa makar i ovim putem.
Na poslu imam jednu prijateljicu koja me svakodnevno pita gdje su nestali ljudi oko nas?
Ali ja znam da ih još uvijek ima, samo treba malo oslušnuti oko sebe. I oni su tu.
Ne treba uvijek misliti na one loše i iskvarene, oni neka se sami brinu za sebe,
a ja osobno i dalje želim biti prvenstveno samo čovjek - vrijedan življenja.
Ako mogu pomoći nekom - zato sam tu. A ako to nije u mojoj moći - sigurno mu neću ni odmoći.
:D Veliki pozdrav i Sretne i Blagoslovljene Blagdane, naravno budite mi zdravi i veseli.
-
Melica reci frendici na poslu da su ljudi nestali al da ih još ima samo ih triba pronači tu su negdje oko nas tako blizu al tako daleko ;)
-
Danas sam malo lošije volje zbog povratka bolova pa sam razmišljao i o ovom, depresivnom djelu života ljudi s kroničnim bolovima.
Ponukalo me to što me je već nekoliko ljudi u zadnje vrijeme pitalo što mi je - u smislu da nisam dobre volje, da sam jako smršavio i sl.
I onda sam shvatio da me u stvari ništa ne veseli - oni kratki periodi bez boli nisu dovoljni da se vratim u normalan tijek života (kojeg se već i slabo sjećam) a bolni periodi me dovode do toga da jedva izdržim radni dan i jedva čekam da dođem doma i legnem se.
Lijekovi kao što i sami znate, ponekad pomažu, ponekad ne, blokade isto drže neko vrijeme pa popuste.. Dakle na bol se treba priviknuti - samo ne znam kako. Stalno je prisutna, tupa, ponekad jača, ponekad slabija, ali uvijek je tu, dekoncentrira me i smeta. Nemam volje ni za što. Osim za cigarete.
Stvarno mislim da ću na kraju završiti na nekakvim antidepresivima.
-
Dugavski, u potpunosti te razumijem jer se i ja vrlo slicno osjecam. i sama sam primjetila da sam se promijenila.. cesto puta se pitam kad ce se vratiti moj zivot od prije 2 godine.. nebrojeno puta sam se ulovila da se svi oko mene vesele, smiju, a ja ozbiljna, zamisljena i zatvorena u svom svijetu, također ponekad unatoc tim svim ljudima oko sebe osjecam da sam potpuno sama jer nitko od njih ne razumije kako je zapravo meni.. Neki dan cekam u bolnici i vidim plakat na zidu ..Kad ste se zadnji put nasmijali? ..ja ono..nemam pojma :( isto tako kad me netko zove u drustvo, odmah razmišljam joj kak cu izdrzati sjedenje, ma bolje da nikud ne idem i sl. to su vjerojatno situacije u kojima se mnogi ovdje na forumu nalaze svakodnevno.. onda nekad odem pa ono trudim se biti ona stara, a u biti osjecam da boli i samo bi otisla kuci leci. I tak mogla bi sad nabrajati sve i svasta, ali da - svakodnevni zivot mi se promijenio, dosta stvari ne mogu raditi (primjerice tenis koji sam voljela igrati, tulumarenja, ma sve sto vole mladi :D), moram sve nekako prilagoditi svome stanju, a da ne pricam kak moji bliznji funkcioniraju u svemu tome..no ne dam se, uvijek se nekako zasad uspijevam drzati iznad vode, izbjegavam piti i tablete protiv bolova, a antidepresivi mi ne padaju na pamet. Da, treba se naviknuti na zivot s boli, ali opet s druge strane citajuci price uspjesno operiranih postoji i nada da ta bol ipak nije zauvijek.. ;)
-
Na žalost ja bez tableta protiv bolova ne mogu funkcionirati.. bez antidepresiva ipak mogu - bar za sada :)
-
j
-
Normalno je da svaka kronična bol za sobom povlači psihičku bol.
A izbor svakog pojedinca je na koji će se način nositi s tom psihičkom boli, zna li i može li se uopće nositi
Na žalost okolina nema razumijevanja za kronično bolna stanja a katkada čak ni naši bližnji
-
Teško je onima oko nas - razumjeti nas - ponekad,
i zato o tom i ne razmišljam,
ali mi smo ti koji unatoč svoj toj boli moramo pronaći neki svjetli trenutak koji će nam dati nadu u ipak bolje sutra.
I ja sam prošli tjedan imala loše trenutke-bolovi za poludit, ali ne od kralježnice i došlo mi je da iste sekunde odem pod nož, ali ne ide to tako... ( S obzirom da sam istu stvar operirala i prije 16 godina- a opet nemam mira od iste ) no kad malo popusti nađem nešto što me veseli neka sitnica, napravim neki mini poslić ili neki mini ručni rad i već se osjećam bolje. Tablete izbjegavam ali kad sam stjerana pred zid i čupam kosu od muke- naravno da isprobavam koja će mi najbolje sjesti- ponekad nijedna ne pomogne, a ponekad mi ipak olakšaju.
Moram priznati da i u najgoroj fazi boli kralježnice kad nisam mogla hodati, sama sam sebe prisiljavala da ležeći napravim neku heklanu figuricu, životinjicu, i boljelo je i nisam se mogla micati ali u želji da mi što prije prođe dan uvijek sam napravila neku sitnicu koja mi je davala nadu da još uvijek nešto mogu kad hoću. I to me tjeralo dalje.
Znam da vam nije lako, ali držite se.
Pronađite neku mini zanimaciju koja vam bar na kratko može odvratiti misli od BOLI... :)
-
Za sve one koji muku muće sa Depresijom koja je prouzrokovana dugotrajnim bolivima,kao i oni koji imaju neuropatsku bol predlažem jedan novi ljek.Sve o istom pročitajte možda kome bude od koristi.Isi ljek se zove Cymbalta sastoji se od Duloxsetinuma detaljnije na linku
http://translate.google.hr/translate?hl=hr&sl=de&u=http://www.pharmawiki.ch/wiki/index.php%3Fwiki%3DDuloxetinum&ei=yrKTTO6DOo_CswaunMz4CQ&sa=X&oi=translate&ct=result&resnum=2&ved=0CA8Q7gEwAQ&prev=/search%3Fq%3Ddoloxsetinum%26hl%3Dhr. (http://translate.google.hr/translate?hl=hr&sl=de&u=http://www.pharmawiki.ch/wiki/index.php%3Fwiki%3DDuloxetinum&ei=yrKTTO6DOo_CswaunMz4CQ&sa=X&oi=translate&ct=result&resnum=2&ved=0CA8Q7gEwAQ&prev=/search%3Fq%3Ddoloxsetinum%26hl%3Dhr.)
Naravno isti se ne konzumira na svoju ruku te o istom upitati svog ljećnika primarne medicine
-
Evo jedne zanimljive dizertacije o depresiji i tjelesnim oštečenjima,mislim da se to tiče večine s ovog foruma,priznali mi to ili ne ipak smo mi podosta oštečeni ;D
http://medlib.mef.hr/563/1/Filipcic_I_disertacija_rep_563.pdf (http://medlib.mef.hr/563/1/Filipcic_I_disertacija_rep_563.pdf)
-
još samo da nam je znat je li depresija posljedica ili uzrok bolnog sindroma ;D
-
još samo da nam je znat je li depresija posljedica ili uzrok bolnog sindroma ;D
Uzrok narafski,kad si depresivan si sav skvrčen i automatski pucaju i iskaču diskovi + ostale kolateralne štete ;D
-
još samo da nam je znat je li depresija posljedica ili uzrok bolnog sindroma ;D
Uzrok narafski,kad si depresivan si sav skvrčen i automatski pucaju i iskaču diskovi + ostale kolateralne štete ;D
Istina. Nakon godine lezanja meni su pomogli antidepresivi. Digli su me na noge. Zoloft rules ;D
-
Ja nekad uz lumidol retard od 200 mg i normabel od 5 mg popijem antidepresiv misar od 1 mg i bude malo manje bolno,ali svejedno još malo idem kod psihića jer sam nakon 2 godine ležanja i monotonije poludio,a svejedno moram kod njega zbog papira za invalidsku mirovinu pa ću spojit ugodno s korisnim.
-
jel psihijatri/psiholozi pomazu sta za kronicnu bol u ledjima. mislim neznam sta bi mi on trebao reci da mi olaksa. kako imam kronicnu bol i neshvacanje okoline,polako mi se razvio sindrom asocijalnosti tj socijalna fobija. kad me pocme ubijat,zastutim i djelujem si ko ludjak.od boli blokiram do kraja,svi se zahebavaju smiju itd,ja zelim samo nestat.
dal psihici ikao pomazu sta u tome? hvala
-
jel psihijatri/psiholozi pomazu sta za kronicnu bol u ledjima. mislim neznam sta bi mi on trebao reci da mi olaksa. kako imam kronicnu bol i neshvacanje okoline,polako mi se razvio sindrom asocijalnosti tj socijalna fobija. kad me pocme ubijat,zastutim i djelujem si ko ludjak.od boli blokiram do kraja,svi se zahebavaju smiju itd,ja zelim samo nestat.
dal psihici ikao pomazu sta u tome? hvala
da, razumijem te potpuno .. to je jedna od cijene koju plaćamo mi svi koji patimo od kronične boli..mijenja se naše ponašanje, ali i emocije, ali mijenja se ponašanje i emocije i naših bliskih i okoline.. jednostavnije je povući se u sebe i biti sam sa tom boli nego se neprestano opravdavati nekome, objašnjavati da ne možeš sad ovo ili ono, da ti je teško, da nemaš volje nikud ići i sl.,sve to s vremenom i nakon svakodnevnog ponavljanja postanu samo prazne riječi koje govorimo a nitko nas ne doživljava ni čuje..no to se očito dogodi i okolini koja nakon nekog vremena više isto ne zna kako nam pomoći i onda se i oni povuku, ne zbog toga što nam ne žele pomoći nego ne znaju kako..
mi sami sebi moramo prije od svih pomoći- pokušati promijeniti život, prestati gledati na ono kakvi smo bili i što smo sve mogli prije boli i na ovo kakvi smo i što možemo ili ne možemo sad..treba prihvatiti da je bol tu i da možda nikad ni neće nestati i organizirati/prilagoditi život na drugačiji način..
da sve je to lijepo govoriti, svjesna sam ja svega što i kako bi trebalo, to bi sigurna sam rekli i psiholozi da im se obratimo, no kako to zaista i napraviti? E to i mene samu zanima- kako prihvatiti tu bol i ograničenja, a ujedno biti sretan, veseo, mentalno i emotivno stabilan i odrađivati sve aktivnosti kao da ti ništa nije?!
p.s. pročitaj knjigu Mayo clinic O Kroničnoj boli.. tu je tako nešto objašnjeno kao kako bi trebali naučiti upravljati kroničnom boli.. e sad, sretno nam bilo!
-
Svojevremeno mi je neurokirurg prepisao između ostalih lijekova i antidepresive,a ja sam ga onako blagoteleće pogledao s velikim ? na čelu ???
A on mi je pokušao objasnit djelovanje antidepresiva na neuropatsku bol,nisam ga baš najbolje skužio a i moj obiteljski liječnik je potvrdio njegovo stajalište ???
Danas sam pročitao brošuru "KAD BOL ZAHVATI ŽIVAC" i u potpunosti shvačam dvostruko djelovanje antidepresiva,tj djeluju na depresivno stanje koje zahvača svakog tko duže vrijeme podnosi neuropatske bolove i tu nema iznimke,a drugo djelovanje će vam bolje objasnit citat iz brošure ;D
Antidepresivi, namijenjeni za liječenje depresije, danas su široko prihvaćeni
kao terapija za neuropatsku bol. Njihovo blagotvorno djelovanje
ublažavanja boli poznato je već godinama. Izrazito su učinkoviti u
liječenju dugotrajne, žareće boli. U bolesnika liječenje će često započeti
tricikličkim antidepresivima. Još se ispituje učinak ublažavanja boli novih antidepresiva?
-
Bok,želim napisati svoje iskustvo,moja bol je konstantna ali nije uvijek iste jačine i nikad me ne boli samo jadan dio tijela.Već peta g.da je tako,uzumala sam jedno vrijeme Eglonil u manjim dozama i nisam osjetila nikakvu razliku samo mi je pojačao apetit,napuhao me i usporavao,i ja sam ga samoinicijativno prestala piti ,bez problema jer nisam ni padala u neke depresije.Oni koji su upoznati s mojim stanjem znaju da ja svoje vrijeme provodim u krevetu uz sat vremena dnevno u kolicima ,budući da se ne mogu koristiti sa štakama više ne izlazim iz kuće,jadino s hitnom kad moram u bolnicu,i opet nisam u nikakvoj depresiji.Što želim reči ,ovisi o vašoj osobnosti ,ja svoj dan imam maksimalno ispunjen ,sama sam sebi rekla NE GLEDAM ONO ŠTO VIŠE NE MOGU NAPRAViTI NEGO KAKO ISKORISTITI MAKSIMALNO ONO ŠTO MOGU.Mislim da je to jako bitno ,pronaći ono što voliš da ti ispuni dan i da jednostavno zaboraviš na tu stalnu bol koja te svakodnevno pritiska.Stalno sam u kontaktu s ljudima ,oni meni dolaze,ne gledaju me kao pačenicu,bolesnicu jer ja dušom i dalje isijavam pozitivom,mi se smijemo i zato mi svi rado dođu.Tako je i s obitelji,ako si stalno ne raspoložen,depresivan zatvaraš se u sebe,to odbija ljude i oni te počnu žaliti i svakim danom ćeš imati manje pomoći,manje radosti i samo možeš tonuti sve više i ta bol će te pojesti.Evo dok sve ovo pišem iako pišem o boli ja sam u ovim trenucima zaboravila na nju i to je to.Želim vam svima da naučite sami rješavati svoje probleme tako da će te upoznati svoju nutrinu i pomoći sami sabi.
-
Dijana69 svaka čast,tako treba,ali,uvijek postoji neki ALI ;D ti vjerovatno imaš materijalno sređenu situaciju,tj ne manjka tvojoj porodici niš ako si ti na bolovanju ???
Stavi se u kožu većine nas ili mene ;D Dok me nije ulovila kičma,ja sam materijalno bio obezbeđen,radio sam na poslu + fuš i nije manjkalo ni meni ni mojoj obitelji,sve funkcioniralo za 5.ALI dođu problemi s kičmom i to naglo,odjednom,ne kužiš šta se dešava,a naletiš na govno od neurokirurga (doktor M u Pulskoj bolnici) koji ti ne želi niš objasnit,samo kaže da to treba hitno operirat i da je on svoje stajalište napisao u nalazu,ma ko u srednjem vijeku,ti si nula,a on je božanstvo.Zatim potrošiš bogatstvo na na kiropraktičare,na privatne ordinacije,pa Biograd na moru... Sve to ne daje rezultata,konačno se odlučiš za operaciju kod pravog neurokirurga,ali do tad si bankrotirao,a djeca traže svoje tj obitelj ovisi o tebi i tvojim primanjima,pa se malo zadužiš u banci (kredit),pa to nekako premostiš.operacija uspješna i pokušaš opet po staru,tj radit na poslu i u fušu ;D Ali jao,gle opet opet lovi kićma i povjest se ponavlja,ali ovaj put si naučio lekciju,pa ne trošiš lovu /jer je više ni nemaš) na neka alternativna riješenja,odlaziš na drugu operaciju,kod istog doktora,ali ovaj put je oporavak dug i mukotrpan,dižeš i drugi kredit da premostiš nepodnošljivo financijsko stanje ??? Potrošiš i taj kredit,a još si na bolovanju,a djecu treba školovat,škola svakodnevno vrše pritisak,jer stalno nešto treba,nešto bez čega djeca ne mogu ??? a ti jednostavno NEMAŠ!?!
Dakle osim tebe treba i cijela obitelj promjenit način života i naviknut se na neimaštinu,danas mi jedno dijete studira zahvaljujuči stipendiji,a drugo dijete će dogodine na studij ako dobije stipendiju,jer danas živim samo od plaće,a i plaća mi je umanjena jer sam svojevremeno dobio lakši posao,dakalo i manje plačen,a da mi se to isto desilo danas,dobio bih knjižicu i doživotno bih bio na birou i antidepresivi bi mi bili doživotni prijatelji ;D
Ali i ja danas nalazim ljepotu života u prirodi i nekim prirodnim ljekovima,jer osim križobolje imam još nekih zdravstvenih tegoba,ali otom potom ;D
-
Sve ste pametno rekli pa nemam što nadodati ;D
Osim što ću reći da nisam imala blagog pojma što je to prava depresija dok nisam zadobila te dvije hernije diska u saobraćajci.
Naravno imam samo jednu želju a to je život bez bola, sve ostalo je sporedno
-
Moj Worf ,sve što si naveo i ja sam prošla ,imala sam super primanja,obolila,dobila zamjenski posao sa upola smanjenom plaćom,radila na tom poslu 2 mj. i ponovo pogoršanje,operacija.Jedina ,razlika je što je tvoja operacija uspjela ,a moja nije,ja sad moram prilagoditi prostor u kojem živim da mogu s kolicima prolaziti,komplet banju izmijenit jer se ne mogu sama ni okupati.I ja imam kćer koja je bila 5.0 sve godine školovanja,ali zbog mog stanja odlučila je studirati u nas u gradu,jer ona uz to radi i sve kućne poslove,naučila je i kuhati,naravno uz pomoć muža i sina.I ja sam morala dići 2 kredita koji se sad moraju vraćati ,sad sam predala nadam se po zadnji put papire za mirovinu.Samo dragi Bog zna kolika će biti.Živim s dvije minimalne plaće i otplaćujem 2 kredita pa ti vidi.Ali to ti ne treba biti razlog za depresiju,sve je stanje duha i ljudu koji su oko tebe.Za sve postoji rješenje,mi smo zaboravili živjeti u skromnosti,djecu smo naučili na robu od marke i sad se jadamo.Treba živjeti svjesno u svakom trenutku i za sve se može naći rješenje.
-
Najgora stvar koju mozete reci depresivnoj osobi je 'Trgni se, nije to nista" jer...
... to je bolest koja utječe na cijeli organizam, no primarno pogađa raspoloženje tako što ga duboko snižava. Raspoloženje je iznimno bitna funkcija ljudskog organizma, jer služi održavanju želje za životom. A sniženo raspoloženje duševna je bol, koju oni koji kronično boluju od depresije teško podnose i gube volju za životom. Već je blaga depresija neugodna, a teška je prava agonija, koja bez agresivna liječenja može trajati u nedogled, ili do smrti od vlastite ruke. Zbog patnje koju nanosi, depresija je bolest koja uzrokuje najveći broj samoubojstava - dvije trećine, a po nekim istraživanjima i više.
Raspoloženje ne možemo regulirati sami, vlastitom odlukom i snagom volje. Ono ovisi o radu živčanih stanica u mozgu te o kemijskim tvarima i električnoj struji koji preko receptora (prijemnika) podražuju živčane stanice i tako aktiviraju moždane centre.
-
Dijana i ti imaš velike razloge za upadanje u depresivna stanja,nisi upala,ma svaka čast jer spadaš u 1:1000000 ;D
Besana pametno zbori,depresija je bolest duha,tijela i uma,neki lakše upadnu u nju,a neki teže,a također imamo lakše i teže oblike depresije,a neki moraju i doživotno koristit snažne antidepresive,jer drukčije ne mogu funkcionirat ???
Depresija upravo pandemijski zahvača Hrvatsku i lagano se širi po cijeloj Europi ;D iako smo je uvezli iz EU,ipak se sad vrača u drugom i snažnijem valu,a zahvača i cijeli balkan ;D
-
Sutra ponovo za zg.10 mjesec borbe...7 operacija. Onaj tko kaze da nije imao losih trenutaka laže. Isplačem se...skupim snage i guram dalje. Jebeno je mnogima. Mrzim ljude koji cvile. Treba biti jak i hrabar! Glavu gore. Smijite se...nekad i silom. Dužni smo to ljudima oko nas..
-
Slažem se s tobom,ali ima trenutaka kada nemožeš više,i samo čekam da zaspim,prođe taj dan u nadi da će sutra bit bolje.Sinoć sam baš rekao supruzi da sam jučer samo čekao da se sutra probudim,i kad sam se probudio bilo je mao bolje.Oko 9 ujutro sam sjeo u kolia,malo se provozao nekih pol sata da mi procirkulira krv i sre malo da jače pumpa,ali oo 12 opet po starom,u 2 lego u spavaću sobu,jer mi tamo najviše odgovara,ali đabe.Nesnosni grčevi u nogama za koje nema lijeka,u 3 sam bio tako ispačen da sam spavo do 4,i do navečer također ista priča,samo sa još jačim grčevima.U po 9 sam zaspo i nisam se budio do 6 ujutro,ali dočekao sam,i sad mi je bolje.Nadam se da će tako cijeli dan.Nikad nisam mislio da ću se veselit invalidskim kolicima,ali sada sam napokon malo neovisan o drugima,sam odem na neka mjesta gdje nisam bio 2 godine,otkad mi se stanje počelo naglo pogoršavati,i još usput sretnem ljude pa mlao popričam,što također prije nisam mogao.Kad sam bio zdrav nikad nisam pomišljao na to,a sada vidim kako i takve zdravoj osobi nevažne stvari nama bolesnima mogu donijeti radost za za cijeli dan.
-
Drži se, svaka ti čast... :)