Druge teme povezane s kralježnicom > Depresija i kako se ne pasti u nju

Depresija

(1/8) > >>

bojan:
Mislim da bi bilo korisno da u ovaj forum idu stvari povezane s depresijom. Vjerujem da je puno ljudi ponekad u depresivnom stanju i na ovaj nacin bi se moglo vidjeti koliko je to veliki problem i kako ga rijesavati.
Premjestio sam dvije ranije poruke u ovaj podforum.

Denis:
Bojane pametna tema,korisna svima :)

Katarina A.:
Bol koju čovjek trpi duže vrijeme utječe sigurno na njegovu psihu, što sam se i sama uvjerila prošle godine, nije mi bilo ni do čega i konstantno sam imala namršteni izraz lica, samu sebe nisam mogla prepoznati...
Nisam bila u klasičnoj depresiji jer nisam bila tužna već više nesretna, nisam pila antidepresive iz istog razloga zbog kojih nisam uzimala ni opijate, da se ne bih "uspavala" i postala ovisna, kljukala sam se analgeticima i pušila kao smuk, nije bilo baš pametno ali što sam pametnije mogla raditi svih onih noći kad nisam oka sklopila...
Mislim da se u tim slučajevima ne treba liječiti psiha nego bol, čim bol počne posustajati vraća nam se dobro raspoloženje, iako se vjerojatno većina liječnika ne bi složila sa mnom jer su skloni davati u kombinaciji s analgeticima i antidepresive...
Ja zato samo navodim moje iskustvo...

GSM:
Potpisujem, slicno je bilo i kod moje mame...

magi:
Mislim da se nikada psihički lošije nisam osjećala kao prošle godine dok sam proživljavala svoju borbu s kralježnicom. Imala sam 27 godina,bila puna života,konačno počela raditi dugo željeni posao i istinski uživala u njemu, voljela izlaske, druženja...a onda...BOL! Zapravo dok je bol bila intenzivna nisam bila ni svijesna promjena u mome životu, željela sam samo da bol prestane. Odlaske na posao zamijenila sam odlascima kod fizijatra,neurokirurga, kiropraktičara a izlaske sam zamjenila cjelonoćnim grčenjem u krevetu. No sve se riješilo, operirana sam, više nije bilo bolova i tek tada kada sam stigla u toplice na rehabilitaciju pojavila se ona druga vrsta boli-psihička! Mislim da je zapravo tek tada sjelo sve ono potiskivano i nedorečeno u mislima-više nisam bila u bolovima ali još nisam bila spremna za normalan život. To su bila 3 najgora tjedna u mome životu-suočavanje same sa sobom da to tako mora biti! vikendima kada bi dolazila kući imala sam prave male slomove živaca-plakanje po tri sata u komadu,izbjegavanje posjeta prijatelja..željela sam nestati! strah koji se javio za moju budućnost-što ću i kako dalje, hoću li moći raditi, normalno živjeti ledio mi je krv u žilama. Ali prošlo je, i danas se bojim i osluškujem svoje tijelo kao nikada prije ali ona 3 tjedna u životu više ne želim ponoviti.

Navigacija

[0] Lista Poruka

[#] Slijedeća stranica