Mislim da jednostavno kod nas nije moguće da se zbog dobrobiti odrede nekakvi centri gdje bi se maksimalno dobro operiralo kralježnicu i usaglasilo pristup o tome kad treba operirati, da li i kako treba izgledati rehabilitacija, a da ne širim temu da je tako u većini područja našeg zdravstva. Jer, evo svi imamo neka iskustva kao pacijenti, i pretpostavljam da ćete se složiti da ste nailazili na različita mišljenja; ja nisam operirala protruziju diska prije šest godina iz prostog razloga što je za hitnu operaciju bio jedan neurokirurg, a ortopedi, neurolozi i fizijatri su tvrdili da nema neuroloških ispada, da živac nije jako oštećen, da će se narušiti stabilitet kralježnice i slično...pa onda se normalno prikloniš mišljenju koje ti u tom slučaju ide na ruku, pogotovo što su tada sa mnom u bolnici ležali ljudi koji su reoperirani više puta...Sad kad patim od bolova, uz utrnulost stopala, priklanjam se onima koji kažu da će mi biti super nakon operacije, da će bol nestati i vratit ću se u normalu...Na stranu što se još puno toga ne zna kad su u pitanju hernije, i da li je primarni problem lučenje upalnih citokina ili mehanički pritisak, mislim da ne postoji ni nekakav zajednički stav kad i kako treba pristupiti. Konkretno me najviše zabrinjava i ta postoperativna dvojba, čitam kako neki liječnici tvrde da je fizikalna nužna a drugi ne. Recimo, u tri tjedna terapije stalno su me tretirali vrelim parafinom, strujama, toplim kupkama, a kasnije dođem do informacije kako toplina trenutno godi, ali kad se ukloni bolovi su još jači, i da na upalu ne bi trebalo stavljati toplo, već hladno...Pa ja mislim da su to nekakve osnove struke i nevjerojatno da pored stručnjaka sve više sami bolesnici sebe liječe surfajući i kontaktirajući, i znam da time izluđuju liječnike, ali i nemaju drugog izbora. I na koncu, kako bi se onda stručnjaci dogovorili ko će biti baš ti izabrani kad većina misli da je u pravu...
Ne bih htjela da ovo bude nekakav protest protiv liječnika, i sama spadam u tu grupaciju na neki način, poznam gomilu požrtvovanih ljudi, ali vjerujte i dobar dio njih koji nisu u trendu svjetskih zbivanja...kako se sama bavim neurogenetikom vidim da mnogi bolesnici znaju više negoli liječnici koji ih vode, užasnem se kad vidim da su kompjuterski nepismeni (opravdavajući to nedostatkom financija ili zatrpanošću poslom) ili pak da na stolu ili u osobnoj biblioteci zvrlji praznina, osim nekakvih diploma i zahvalnica po zidovima od prije sto godina...
Konkretno ja bih trenutno bila najsretnija da bez ovoliko razmišljanja znam što mi je najpametnije činiti, a ne da danas uz pomoć injekcija ublažujem bolove ne bih li otišla u ponedjeljak u Pulu i isprobala još jednu varijantu za koju nisam sigurna da li će samo produžiti agoniju do riješenja.
Inače kod nas je sve u "sto bolnica", i dijagnostika nekih rijetkih genskih bolesti se radi na više mjesta kao da nas ima kao Kineza...