Dragi i voljeni moji forumaši!
Da ne bi mislili da sam Vas zaboravio, otvaram novu temu da ne zagušim druge jer ima važnih stvari na koje ću odgovoriti jednu po jednu tamo gdje mislim da sam pametan. Prije nego počnem s detaljima svojeg puta samo da se još jednom zahvalim svima koji ste mi puno pomogli slanjem lijekova jer nema šanse da bih ovo što ćete čuti preživio samo sa 50 mg tramadola dnevno!
Idem po danima (došlo mi je da pišem dnevnik da sve ne zaboravim).
2.12. - javlja mi partner da ga je zeznuo Bosanac s kojim je dogovorio 500 eur mjesečno za sustanarstvo i da moram doći kod njegove "prijateljice" koja se po mojem mišljenju bavi malo sumnjivim poslovima. Poslije se pokazalo da poslovi jesu sumnjivi, ali ipak nije prostitucija. Pade mi mrak na oči. U to, stanodavac u Zagrebu traži 2.800,00 kn za zakašnjele režije i to mi govori zadnji dan, kad ipak trebam odrediti što su kune, a ostatak promijeniti u eure. Onda potraga za mjenjačnicom. U Hrvatskim poštama uzimaju proviziju od 1,5% i samo kupuju eure, isto i sa bankom. Nađem na kraju nekakvu opskurnu mjenjačnicu u Dugavama i dobijem bez provizije 520 EUR, a uz to još imam doma 50 EUR i računam da kad dođem u Stuttgart da ću taman imati da pomognem partneru da uzmemo stan i odemo od njegove "prijateljice".
Mala digresija, ta ga je "prijateljica" navukla da dođe u Njemačku za plaću od 1.600 eur brutto mjesečno kod Njemca, da bi ispalo manje od toga (5 eur po satu brutto kod Albanca) i naobećavala mu da može ostati kod nje pa je propustio šansu da ode u drugi manji grad kod rođakinje.
3.12. ujutro oko 2 sata osjećam jaku bol u desnom stopalu, znam da je početak išijasa. To je već bio treći tjedan napora koji je potpuno zabranio neurokirurg. U 5 sati ujutro ustajem, šepam, ne mogu stati na nogu. Naručujem taxi, eto problema jer su svi zauzeti od partyanja, a ja putujem s petka na subotu. Na kraju, obučen, s koferima, srećom uz pratnju, čekam da naručim Cammeo da mi dođe na vrijeme u 5:50 h, jer mi vlak za Stuttgart kreće u 6:55 h. Dođem na kolodvor u 6:05, nema ni "v" od vlaka, slažu kompoziciju, jedva stojim na nogama, u krvi već 300 mg tramadola. Bol za poludjeti. Na kraju eto kompozicije od tri vagona, ali nigdje nema mojeg vagona. Uz sebe vučem jednu torbu sa par stvari i lijekova i u drugoj teške komponente od vrijednog PC-a. Pitam tamo nekog vlakovođu, a on meni kaže da se u Sloveniji popravlja pruga i da se u Ljubljani mora presjesti do Jesenica. A cijeli smisao putovanja vlakom je bio da mogu u DE odnijeti PC jer se putuje bez presjedanja. Uđem očajan u vlak i ne znam što dalje. Kofer je pretežak, mogu ga ostaviti ili izbaciti neke stvari. Na desnu nogu ne mogu stati ni za 2 koraka. Popijem još 100 mg tramadola, ne usudim se morfij da ne padnem u nesvjest. Eto granice, s time i strahova da mi policija ne pregleda torbu i otkrije sve ove lijekove koje ste mi poslali i hiti. Pregledavaju mi putovnicu 5 min, pa onda Slovenka pita idem li turistički, ja velim da ne nego se selim i tako odoše oni. Na kraju, bliži se Ljubljana i ja moram osloboditi teret. Ostavio sam u vlaku u Ljubljani napajanje za PC od 600 Watt, Crossairovo i električni šarafinciger, oboje vrijednosti oko 500 kn svaki. I nekako ja idem s tim torbama, još jedna na leđima i sad se nađu Hrvatice u bundama, gastarbajterice, rugati da zakaj idem sa išijasom na put. No, na kraju su pomogle da iznesem torbe, ali dok sam se spuštao niz stepenice, netko iza je rekao: "Joj, ovaj kao da ide s Mt. Everesta!" Jedva nekako do busa, naguraju mi torbe u bus i onda zaključe da nema mjesta pa van s njima. Na kraju sam počeo padati i više nisam mogao hodati pa mi je vozač autobusa pomogao do drugog busa i tako do Jesenica. Tu se već išijas protegnuo i na lijevu nogu. U Jesenicama, da mi vozač autobusa nije odnio torbe do vlaka za Frankfurt, sve bih propustio koliko sam bio šepav. U kupeu me još spopala isto neka babuskara da zašto bolestan idem na put i bla, bla, bla, kako se to liječi prirodnim putem. Sam put nije bio tako težak koliko to presjedanje, a u HŽ-u su gamad jer je svaki vikend rad na prugama u Sloveniji i morali su znati da je presjedanje. Izričito sam za to pitao radi invaliditeta.
Dođem u Stuttgart nakon 11 sati putovanja, partner sav sretan, izvuče torbe, a njegova "prijateljica" kad me vidjela šepavog odmah nos do poda. Iste večeri ja otkrijem da je ona cijelu njegovu plaću izmuzla i potrošila. No, kako ona isto zna procijeniti tko je naivac, a tko nije, i njoj nije bilo svejedno sa mnom imati posla.
4.12. - "prijateljica" bezobrazna kao pas. Nikad nisam vidio da se prema mojem partneru netko tako ponaša. Na njenom si terenu i moraš biti kuš. On nema novaca jer mu je ona izmuzla, a ja pare nedam pa makar išao na cestu. Imam išijas i ležim cijeli dan, nju to smeta jer ima ljubavnika i hoće se seksati. Navečer idemo u birtiju i tamo moramo čekati dok se ona poseksa s ljubavnikom i da se ja vratim u krevet. Bolovi za poludjeti. Meni to sve smrdi da će nas izbaciti, a partner naivan i tvrdi: "ma ne, ona je jako dobra žena".
5.12. - Rus iz susjedne sobe je navodno opet napao Sirijce. Ona je došla i derala se na Rusa na hrvatskom jer od njemačkog ne zna ni beknuti. Bar mu je mogla reći: "Zdravstvuj Raskoljnjikov!", ali što zna seljača jedna? Sirijac zvao gazdu, gazda se na sve izderao da se smire i otišao, da bi ona rekla mom partneru da mi moramo van jer da idući puta kad gazda dođe da će ići po sobama i na mene naletjeti pa će i ona izletjeti van iz te sobe. To je, međutim, izmislila jer je htjela da mi što prije odemo. Vidjela je da od mene nema kruha, da ja pare nedam (nisam ih htio stavljati u knjigu s parama gdje je stavljao moj partner pa si i ona uzimala kad je trebala npr. kupiti čizmice i sl.
) i da se ne mislim dati varati i manipulirati.
6.12. - nemamo kud. Ona nudi opciju da odemo u sobu kod Balkanca u Leonberg, to je grad kraj Stuttgarta, za 720 eur mjesečno, a partnerova plaća je 1.200 eur neto. Uz to bi morao platiti 300 eur prijevoz za vlak do posla i natrag. Pa još 89 eur za kartu. Od 100 eur neka živimo? A taj Balkanac je pak njena neka veza. Rekoh da ne može i da idemo ili natrag u Hrvatsku jer ja bar imam pare za kartu - partner nema ništa jer mu je "prijateljica" potrošila. Druga opcija je bila da odemo kod njegovih dugogodišnjih prijatelja u Slovačku. Ali, to bi bilo od sela do grada, pa eventualno iz Bratislave kasnije u Beč, par godina gubitka, ali bar krov nad glavom. U Hrvatskoj smo sve ostavili, da bi sve što smo donijeli u Njemačku pokrali zli sunarodnjaci! Navečer javlja Matin poslodavac, Portugalac afričkog podrijetla da će uspjeti nešto srediti.
7.12. - našli smo WG u Stuttgartu, Penthouse koji se dijeli sa još najmanje 6 stanara, nema ni naznaka slavenskih jezika, prvi susjed je super ljubazni Francuz. Zajednička kuhinja, super kupaona, mi svoju sobu i udobne krevete. Trošak je 750 eur mjesečno, s time da će partner čistiti tu cijelu zgradu pa će nam se smanjiti na 600 EUR. Imamo se pravo obojica prijaviti, a to je meni posebno važno. I sve je uključeno, od interneta pa nadalje, ne samo da je soba pa tko te šljivi, nego je i namješteno.
I tako, pišem Vam ja sada, 2 bloka dalje od Balkanaca - i još se sramim da nekoga oslovljavam tako po nacionalnog tj. regionalnoj osnovi - ali to što "naši" ljudi svojima ovdje rade je naprosto katastrofalno.
Eto, a sad ležim pored radijatora i uživam u toplini. Prvi put sa znatno manje bolova. Sutra odgovaram na druge postove, jer sam sad apsolutno premoren.