Evo, da konačno upotpunim Dnevnik drama queen sa svim potrebnim detaljima!
30.4. - vraćam se iz Irske u lošem stanju, bolovi u nogama, zdjelici i kičmi katastrofa; ne djeluje ama baš ništa od propisanih lijekova. Ujutro je za bacit se odmah kroz prozor! Neuro meni kaže da neću ja to izdržati od rujna i veli idemo hitno sl. tjedan. LOM dala uputnicu za bol. liječenje, daljnje moje panike znate već od prije...
8.5.2016. - prijem u bolnicu u Rijeci. Dođem na odjel nema me upisanog nego moram na hitnu. Odmah me prođe strava jer bu mi na hitnoj rekli da spadam u Zg! No, pozovem se na neura i kažem da smo se tak dogovorili. I lijepo, našli oni meni krevet, sve leže neki jadnici, ja sam si sav šik jer mi se činilo da idem na operaciju koju napraviš i sav si sretan. Uključim ja krevet, priključim se na net, gledam one jadne starce, vidim nitko se ne dere previše i mislim kak bu to super. U trenutku prijema nestao je sav strah.
9.5.2016. - počele pre-op pripreme, izvadila mi vampirica 8 doza krvi, došli sa interne sa EKG-om da mi pogledaju srce, razgovor s anesteziologinjom, sve 5, ja se smijem, zezam, solumedrol i morfij skupa sa šakom lijekova, nema boljega.
10.5.2016. - U 7.00 eto sestre, da mi neki plavi lijekić, Dormicum, i to pola tabletice, i zabandažira mi obje noge nekakvim steznicima. U 7.30, eto nje s kolicima i idemo mi u salu. I mene i dalje nije prpa. Dođemo mi gore, sad lezi na krevet i skidanje do gola. Pokrili me nekom plahtom i uveli u neku salu, sve izgleda ko' iz filma Slagalica strave. Daju mi infuziju, mjere tlak i vidim dovlače nove pacijente. Počne me hvatati prpa jer izgleda kao da svi idemo na klanje, a ja baš prvi. Malo su bla, bla, sve je to njima isto svaki dan, a ja bi da me netko tješi malo. Nigdje nikog, eto neki mesar i mesarica, zgrabe moja kola i u salu. Sad tamo dođe ipak mlada anesteziologinja i sve objasni. Da mi prvo infuziju, pa onda neki otrov koji hladi, maskicu s kisikom na nos (malo nije prijanjala jer je nos velik) i priča ona sa mnom, stavi mi nešto toplo na nogu i za sekundu, priča ona ponovno sa mnom i kaže "Kristijane, gotovi smo". Sad ja pitam kaj je gotovo, a ona veli "operacija!"
Ubrzo je došla i svijest da je bila operacija jer je kičma bolila za popizditi. Što samo mjesto intervencije, što sama rana. Prvo oni mene okreću na RTG, ja se derem ko' životinja. Onda hajde u sobu. A kad ono, kateter postavljen i još dren, ne mogu se sam okrenuti bez sestre/njegovateljice. I sad one na tu zašivenu ranu, pol sata nakon operacije, mene namještaju i ja se derem kao zvijer. Okrenu me na trbuh i rastežu mi ruke gore, a ja kažem da ne mogu tako okretati ruke jer imam problema u cervikalnoj kralježnici. Još bi se njegovateljica smilovala, ali me sestra snažno povuče za ruku i viče: "opusti mišiće!". Mene je to toliko bolilo da nisam razlikovao mišiće od kosti i od implantata i probam joj to reći, a ona me tako povuče - mislim da je to bila bol 10 - da sam samo zaurlao: "ma kravo jedna!" Nekako one mene namjestile i otišle bijesne i sad ja molim sestru da mi da morfija i uspava me jer ću poludjeti od bolova, ali đubre neda i kaže da je nakon operacije najteže, da neka si ja ne umišljam da mogu naručivati kako hoću i da će noć biti teška i ako preživim super. Plačem ja ko' ljuta godina, ode krava i ne da mi ništa. Malo odspavam, evo noć, molim kravu br. 1. da mi da nešto protiv bolova, ona kaže da mi je dala dosta, ali eto bit će dobra prema meni i sad mi da neku pikicu. To nešto djelovalo i ja mislim da bih bolje prošao na desnoj strani i za pola sata pitam da li me može preokrenuti na desno, a ona se izderala da ne mogu ja nju zvati svakih 5 minuta. Preokrenula me nešto laganije (valjda si je ipak razmišljala kakva mora biti to da joj pacijent kaže da je krava).
11.5.2016. ujutro prvo došao prof. Ledić da mi pogleda noge; tad još ja ni ne znam razmjere problema. Noge rade, on sretan i ode. Evo mojeg prof. Štimca i on mi kaže da je plan bio manje invazivan, ali da nije samo bila u pitanju rotacijska skolioza, nrgo takva nestabilnost da su kralješke mogli micati kako su htjeli. Umjesto standardne ekipe, pridružio se prof. Ledić i njih su dvojica 5 sati to namještali i stabilizirali jer je bilo katastrofalis. Za operaciju je to bio zadnji vlak, do rujna bi se cijela kičma raspala, ostao bih paraliziran u najmanju ruku, a vjerojatno bi pukla aorta pa onda RIP.
Ode on i nema njega, kičma boli na 8-9, tražim dežurnog morfija, a oni meni dali pola doze iako je Štimac odredio cijelu. Ja ne znam kaj oni s time rade, možda se sami drogiraju, ugl. kad sam se žalio direktno Štimcu došla je opet ona bijesna sestra i rekla: "dobro, sad kad inzistiraš onda ću ti dati!"
E sad, bolovi zbog kojih sam došao potpuno su nestali. Ugrađen mi je EXPEDIUM sistem za fiksaciju i stabilizaciju kralježnice u razinama Th11-Th12-L1-L2. Sada me jedino boli mjesto intervencije gdje se kosti opiru implantatima, ali pijem znatno manje opijata i sada pak i djeluju kad se popiju. Jako sam umoran, osjećam kao da me pogazio vlak, tako da sada neću puno više pisati.
Doma sam, dovezli me jučer furgonom. Izlazak iz Rijeke je bio stravičan, ali su oni na autoputu ubrzali i eto mene za sat i pol doma. Imam hodalicu jer moram ponovo učiti hodati, sad pak ravno. Bolove mogu očekivati još 6 tjedana, nakon toga se mogu početi više kretati. Pokenut ću postupak za toplice pa dok se to odobri taman će proći ovo vrijeme užasa.
Toliko od mene za sada. Implantati su titanski, ostaju doživotno i imat ću kome šta ostaviti u nasljedstvo.