Meni je operativna terapija bila indicirana još dok sam bio dijete i to tada za lumbalnu skoliozu od 40 stupnjeva prema Cobbu. Ne znam da li srećom ili ne, majka me nije dala na operaciju, a ni sam to nisam htio, pa sam nosio korektivni aparat. Imao sam već tada jake bolove, tako da sam osnovnu školu završio dopisno.
Kako sam bio mlad i naivan, išao sam kod nekakve doktorice koja je imala razvijenu vlastitu psihoterapeutsku metodu sa pozitivnim mišljenjem. Pomogla mi je dosta što se tiče bolova tako da sam naučio kako se sa time nositi i povećala mi je prag tolerancije na bol. Tako sam mislio da je sve stalo, prestao sam ići liječniku i slijedećih više od 10 godina radio sam kao konj.
Prje 7 godina ruka mi je bila utrnuta mjesec dana pa sam otišao neurologu; naravno, dok sam došao na red utrnulost gotovo da je bila prošla. No, tada su oktkrivene neke kronične radikularne lezije, ali nisam ni to shvatio previše ozbiljno kad je utrnulost iščezla do kraja.
Unazad 2 godine počeli su mi se javljati problemi sa spavanjem; niti sam mogao zaspati, niti održati san. Isprobao sam cijelu paletu psihofarmaka, pa makar i spavao više od 12 sati, nisam se nikako mogao odmoriti. Još su mi te tablete izazvale halucinacije.
Uz to su se počele javljati vrtoglavice i osjećaj propadanja, a i bolovi su krenuli iznad praga tolerancije. Još sam radio kao konj do sredine 2014., tijekom ljeta sam isto radio još malo, da bih početkom rujna dobio takve refleksne bolove u grlo i prsa da sam mislio da imam infarkt. I onda je počelo, prvo 5 dana ibuprofena + Normabel; a onda kad sam se naspavao samo ibuprofen u većim količinama. I kad sam napravio pretrage, dijagnoza: katastrofa.
E sad, opcije su još da ću se sigurno mučiti sa raznim vježbama i plivanjem, a s druge strane moguće su i operacije, iako mi ni fizijatar ni liječnik OP to ne preporučaju. Ni ja tome nisam sklon, ali opet ne znam što ću ako ovo ne bude djelovalo. Ta medicina baš i nije jako napredovala.