Prošla su četiri mjeseca od operacije pa se osjećam dužna (a i usudim se) napisati nešto o mome dosadašnjem oporavku i trenutačnom stanju.
Operacija je prošla odlično, nakon višemjesečnih više-manje nesnosnih bolova osjećala sam se preporođeno. Prof. Bini je odradio izvrstan posao i hvala mu na tome.
Digla sam se na noge sutradan, šetala kroz hodnike nakon tri dana. Nakon izlaska iz bolnice nisam popila niti jednu tabletu za bolove, nogu sam osjetila par puta unutar dva-tri mjeseca od operacije nakon pretjerivanja u aktivnostima.
Kako osim standardnih uputa nije bilo nekih posebnih zabrana, dosta sam se štedila, ali i vrlo brzo sam se vratila kuhanju i drugim sitnim kućanskim poslovima. Dijete sam dojila (i to činim još uvijek) ležeći, što možda ponekad i nije bilo najpovoljnije za moju kralježnicu, ali o toga nisam odustajala.
Vježbala sam (2-3 mjeseca svakodnevno) vježbice na krevetu, sad sam zanemarila vježbanje <sramim se>.
Da sad ne navodim razloge zašto nisam prije, počela sam više hodati mjesec i pol nakon operacije, a nakon dva i pol mjeseca sam počela više-manje redovito i svakodnevno hodati oko pet kilometara.
Isto tako, plivanje sam intenzivirala tri mjeseca nakon operacije, u početku sam plivala 1 km, a sad 1,5-2 km bar tri puta tjedno (po 40-45 min). Čini mi se da je plivanje i najviše pomoglo mom odličnom stanju.
Trenutačno sam sposobna bez problema odraditi dva sata na kompjuteru (vjerojatno i više, ali sam oprezna). Kućanske poslove radim razmjerno normalno, izbacila sam usisavanje i glačanje (otkrila sam da je većina robe nakon što se lijepo osuši, složi i stavi u ormar ista kao i kad se izglača prije spremanja).
Dobila sam četiri kilograma, ali što ću kad se štedim. Lako gubim kila u svakodnevnoj ludnici
, ali ovako kad se štedim- nema šanse.
Kad ne bih imala dijete koje upravo prohodava, kvaliteta života bi mi bila izvrsna (naravno u datim okolnostima). Ovako se malo spusti u koljenima i držim je za ručice, a ponekad je i dovučem na krevet ili stolicu (rijetko, ali kad nemam izbora...). U cijeloj ovoj priči je najveći gubitak to što dijete ne podižem od njezinog petog mjeseca života, pa kad treba naručje ne traži mamu
.
Iako je post dug, ne mogu ne naglasiti nemjerljivu ulogu moje obitelji -muža (kojeg zadnja dva mjeseca nema doma, ali je ljeto odradio bez greške), mame, za koju nema riječi koje bi opisale njezin doprinos (od oblačenja mene u najgorim danima, do brige oko djece) i ostalih koji su uskakali.
Moram zahvaliti i forumašici kokolino, koja je u ključnim trenucima imala prave savjete za mene
.
Nadam se da će moje iskustvo nekome dobro doći, a ono što bih htjela naglasiti je da je najvažnije (osim dobre medicinske skrbi) imati podršku kako bi oporavak bio dovoljno spor i dovoljno dobar.