Sa liječnicima uvijek treba imati distancu i ne govoriti im ništa više od onoga što je bitno za njihov posao, a to je zdravstveno stanje pacijenta. Naglašavanje da imate veze i govoriti da ste tražili ili da tražite drugo mišljenje, često ima negativan učinak. Oni su kastinski jako povezani, "vrana vrani oči ne kopa", ali su i vrlo kompetitivni, naročito u kirurgiji i taj psihološki efekt je od utjecaja kako se ponašaju prema pacijentima. Isto tako, emotivno mogu biti vrlo hladni, jer je zahtjevnost posla takva. Uz to, hrvatski zdravstveni sustav je dosta nepovoljan, pa još i rade previše, a sad zamislite da vam radni dan prvo počne jer ujutro nekome vadite iz glave veliki tumor, onda s te operacije idete na drugu nekome operirati disk, pa onda na treću da izvadite neki tumor na kičmi, pa na četvrtoj operira nečiju posve zmrdanu kičmu i onda mu još dođe hitni pacijent sa frakturom kralježnice. To je psihički prenaporno i da bi se uopće izdržalo, mora se isključiti emocija, pa čak i empatija. Inače, liječnici bi po odjelima samo išli i plakali jer se u bolnicama ne nalaze zdravi ljudi, nego često vrlo teško bolesni sa neizvjesnim prognozama. Ista stvar se odnosi na sestrinsko osoblje, neke su OK jer se mogu s time nositi, neke su katastrofalne, a neke su i psihopati. Barbara je definitivno psihopat - meni su druge sestre rekle da je Barbara dva puta dobila batine od pacijenata. Mogu misliti što je napravila i kakvu su jadnici tu snagu dobili da je namlate, neurokirurški pacijenti!
Meni nikad liječnici nisu bili utješni. Ako bih naletio da je ljubazan to bi bila šaka puna brade.
U trenutku moje operacije, meni je emotivna hladnoća i sistematizam izvrsno odgovarao jer osobno više nisam imao nikakav emotivan odnos prema vlastitom tijelu. Za mene je to bilo kao da sam ja osoba koja je posve odvojena od tog užasnog čudovišta. To je toliko bolilo da dok sam bio kod kuće sam razmišljao da prvo što ću napraviti jest ustati se iz kreveta i odmah počiniti suicid skokom kroz prozor. Naravno, nisam se mogao ustati iz kreveta. Tako da kad sam došao u bolnicu, bio sam spreman i umrijeti, samo da taj užas prestane. Potpisao sam sve pristanke za operaciju, nisam previše ispitivao, bolovi su bili nadrealni... I ujutro prije operacije, trebao sam se oprati dobro Plivaseptom, a mislio sam da ću umrijeti. Tada sam se i zadnji puta uspio saginjati u tuš kabini i sjećam se da sam razmišljao o tome kako se tada dobro perem s tim Plivaseptom pa će u mrtvačnici imati manje posla kada budu prali leš.
Obitelj nisam informirao o detaljima, odredio sam posebnom izjavom osobe iz kruga prijatelja koje će odlučivati u slučaju da ostanem u komi i bez funkcije mozga da isključim obitelj iz toga, zabranio sam da me itko posjećuje prvih 48 sati nakon operacije i jedino su brat i partner mogli nazvati bolnicu i pitati kako je uspjela operacija. I to je bilo to. No, moje stanje je trajalo godinama i meni je bolest kralježnice bitno loše odredila život, pa ga skoro i upropastila i meni je bilo stanje takvo da ili ću se riješiti te muke ili ću umrijeti.
Vama i Vašem bratu život se promijenio u sekundi i to ima sasvim drugačiji emotivni utisak jer je naglo, a oštećenje veliko. Preporučam da nadalje u komunikaciji s liječnicima budete suzdržani, što god o njima znali i da ih ne suočavate sa mišljenjima njihovih kolega. I kada tražite drugo mišljenje to se nikada ne radi da se izbjegne pristranost ili utjecaj kompetititvnosti. Sa liječnicima koji rade privatno isto treba biti oprezan jer oni direktno prodaju svoju uslugu i cilj im je zaraditi; više operativnih postupaka, složeniji i skuplji zahvati, njima je puniji džep. To je dakako neetično, ali etika u medicini je danas vrlo rastezljiv pojam. Kako prodajom lijekova zarađuje farmaceutska industrija tako i kirurg zarađuje prodajom operativnih zahvata, terapeut prodajom terapijskih metoda, svatko nečim što zna...
I na kraju, desit će se da ćete imati mišljenja različitih liječnika koja su dijelom složna, dijelom se ne slažu uopće i da ćete biti zbunjeni. Naročito Vaš brat koji će se morati nosti sa gubitkom funkcije i imat će uspona i padova na emotivnom planu ponajviše po tome koliko će mu tko davati ili uskraćivati nadu da će ponovo prohodati. Dobra psihološka podrška je preporučljiva u tim situacijama i nju neće dati neurokirurzi. Oni će napraviti tehnički posao i otići doma, odmaknuti se od toga što su napravili. Na kraju cijele balade s liječnicima, konačnu odluku o svemu ipak donosi pacijent i nikako se ne može pouzdati apsolutno u sve što liječnik kaže jer ako je ovaj u krivu za 1%, tih 1% mogu promijeniti sve. Opet, važno je da postoji balans i da ne donosite odluke posve bez liječnika, jer i ako ste vi u krivu za 1%, tih 1% može promijeniti sve. Isto je važno da se čuvate šarlatana, a toga u Hrvatskoj i prostorima južnije gdje je sve tužnije ima na pregršt!