2
« : Siječnja 19, 2009, 17:30:40 poslijepodne »
dragi forumasi,
upravo sam se vratila sa zakazanog pregleda kod neurokirurga i moram odmah ovo impresivno iskustvo podijeliti sa vama. naime ovo je bio 3 neurokirurski pregled nakon kojeg sam po osobnom pitanju malo sretnija, al ne i pametnija, a po opcem pitanju tuzna i nesretna, te ogorcena na hrvatski zdravstveni sustav. prilikom mog dolaska doveli su gospodu srednjih godina na bolnickom krevetu koja je prva uvedena u ordinaciju, gospodu kojoj se iz cista mira odlomio kraljezak i morala je hitno na operaciju, no medutim tuzne li sudbine u bolnici nema za nju mjesta tako su je drzali ispred ambulante i upucivali njena dva mlada i zbunjena sina u stanju soka po odjelima sa odredenim uputama. gospoda je bila u nesnosnim bolovima sto smo svi mi koji smo cekali pregled prije i nakon njenog pregleda culi i vidjeli, od cega je mene uhvatila izrazita panika, ali sam i promislila vidis kako je meni super bar sam samostalno i sama dosla na pregled. ispred ordinacije sam upoznala i jednu djevojku 2 godine mladu od mene koja je prije 6 mjeseci dosla u bolnicu iz susjedne nam BIH u slicnom stanju kao i ova gospoda o kojoj sam pisala i koju je ta scena vidno uzrujala, i koja je samostalno platila sve dadzbine Rpublici Hrvatskoj koje su u pocetnoj tarifi stajale preko nekoliko tisuca eura + tko zna koliko jos ali se svaki taj euro isplatio jer cura sada hoda i samostalno dolazi na pregled. na trenutak sam pomislila sto je sve ta ljepuskasta dijevojka morala uraditi kako bi prikupila sve te silne novce samo da bi mogla koliko toliko normalno zivjeti i koliko ce to jos dugo otplacivati pa sam rekla sebi moras biti sretna kako je tebi dobro jer mozda tebi to nece trebati. Bilo je jos tu ljudi koji su vidno iznenadeni i zbunjeni izlazili iz ambulante ali njihove price nisam uspjela cuti, bilo je mladih i starijih ali svi smo zajedno strpljivo i tiho cekali da nas neurokirurg pocme raditi jer je podosta kasnio sa pocetkom. svi smo nekako bili sretni jer idemo na pregled kod neurokirurga koji glasi za najboljega, a po zavrsenom pregledu bilo je razlicitih izraza lica i emocija. i eto tako nakon dugotrajnog setkanja po cekaonici jer izbjegavam sjediti dosao je red i na mene. drhtala sam od straha od svih tih impresivnih iskustava svakakve misli su mi se rojile po glavi, usla sam pristojno pozdravila i dala pozamasnu papirologiju i rengenske snimke. lijecnik je zatrazio CT i MR sto sam izvadila iz omota na njegov stol. uzeo je MR snimku i objesio na mjesto za njen pregled i nakon par minuta meni se cinilo i sekunda rekao je da on tu ne vidi nista za operaciju. od srece sam zablistala ali sam jos drhtala od straha pa sam se u sekundi malo pribrala i uspjela zapitati ali sto mi je dalje ciniti kada imam iste tegobe kao nakon traume i kada mi smeta sjedenje i kada osjecam bol i trnjenje u lijevoj nozi? cak nisam uspjela sve izgovoriti, kad mi je lijecnik rekao imat cete uvijek tegobe i tu vam pomaze analgetika i terapija, zatim sam ga opet u sekundi uspjela zapitati mozete li mi reci kako bi se trbala ponasati i postoji li mogucnos nekog pogorsanja stanja, na sto je odgovorio da misli da ne. za to vrijeme dok smo izmjenili tih 2-3 recenice napisao je nalaz ili misljenje ili kako li se to vec zove na onaj mali papiric i vise nisam imala mogucnosti niti sam se uspjela pribrati da bilo sto pitam i nakon cijelih ukupnih 5 min vec sam bila izvan ordinacije i otisla se javiti sestri na salter koja me je utjesila pogledavsi taj papiric i rekla nista bit ce to dobro, malo se pripazite i radite terapiju i to je to. dok sam poslozila svu papirologiju pokusala sam iscitati tih 3-4 recenice napisane na papiric ali mi niti do sada nije poslo za rukom da ih desifriram sve sto sam uspjela razumjeti je fizijatar i terapija i ocito mi je to i dovoljno jer se nadam da ce mi konacno taj specijalista nesto vise reci kako i sto dalje samo da nadem pravog koji zna, zeli, hoce i moze razgovarati sa ljudima i pomoci im za razliku od svih ovih lijecnika koje sam do sada prosla. ako netko zna takvoga molim da mi ga preporuci. i eto onda sam prije samog odlaska iz cekaonice osjetila potrebu priblizila se gospodi koja je jos uvijek lezala u cekaonici na krevetu plakala i jaukala od bolova, dotakla sam je po ruci i rekla joj gospodo zelim vam od srca sve najbolje, drzite se i biti ce sve dobro, a suze su mi navrle na oci kada mi se lijepo i toplo zahvalila. pozdravila sam je i otisla na autobus sa svojom boli u krizima i uputila se svojoj kuci tuzna zbog ostalih, ali malo sretnija zbog sebe ali ne i pametnija. i sada cijelo vrijeme mislm kako bi nekome kome je gore od mene mogla pomoci jer se taj poriv ovim danasnjim iskustvom javio u meni pa sam se odlucila napisati ovaj post cisto da svi koji imaju problema vide da iskreno suosjecam sa njima pa mozda im i to barem malcicu pomogne.
I na kraju imam pitanje i za kokolinu/a koji je meni svojim odgovorom izrazito pomogao/la gdje se i kako moze doci do nje/njega na pregled? molim da mi uputi privatnu poruku sa kontaktima i mogucnostima?
sve vas lijepo pozdravlja rea
Prikaži postove