Da, zbilja vidis tko su ti prijatelji kad te snadju ozbiljni problemi. Mislim da je to najvise zato sto ljudi uopce ne razumiju da je nama tesko i sjediti i hodati i sve sto oni rade cijeli dan, svaki dan. U to vrijeme, prije operacije, mama me vukla okolo po pregledima i vozila na terapije i svadjala se. Da nije bila takva kakva je, tko zna u kakvom stanju bi ja sad bila. Sad shvacam da nema tog prijatelja tko ce ti pomoci, u takvoj situaciji mozes se osloniti eventualno na obitelj i samog sebe. Moj tata dan danas misli da sam ja to sve izmislila i da mi zapravo nije nista bilo. Sto znaci da nije vidio niti jedan nalaz ni snimku. A to je bilo kad sam imala 17 godina.
Sad imam 23 i mogu plesati koliko hocu, i to u petama, hodam, plivam, vozim bicikl, ucim se rolati, vjezbam pilates i zapravo zivim kao i svi moji vrsnjaci, samo malo vise pazim na sebe i to je to. Mislim da ako ja prihvatim da sam invalid, onda cu to i postati, ovako nitko ziv ne vjeruje da imam nekih problema. Jednostavno se ne zelim predati i prepustiti depresiji. Ono sto si ne smijem dozvoliti je da zabusavam, da ne treniram, da lezim po cijeli dan i kukam, jer onda tek pocinju bolovi i sve to skupa. A sta se tice prijatelja, jos uvijek ih imam puno, samo sto ne ocekujem toliko od njih!
Prikaži postove
