Danas je prošla godina dana od moje operacije kralježnice.
Sažeto mogu reći da je poboljšanje generalno u tome da nema bolova više u nogama svaki dan, iako se povremeno javljaju i da se više nikad nisu javili bolovi jačine veće od 7 na vizualno analognoj skali. Skolioza se iz teške sada dijagnosticira samo kao skolioza, gotovo sam ravan i više nisam nagnut trupom na lijevu stranu. Očuvana je sposobnost hodanja, to zbilja mogu dosta i bez problema, jedini je uvjet da je toplo. Ako je zima, ne mogu iz kreveta.
No, sada kada je i službeno period oporavka gotov, neke posljedice su ipak konačne i dosta se teško s time pomiriti. Naime, kralježnica je u operiranom dijelu nefunkcionalna, a s obzirom na položaj intervencije nefunkcionalna je zapravo u cijelosti, osim u vratnom dijelu. Istina, drži ona sve da se ne raspadne i mogu hodati, ali saginjanje ili rotacije u bilo kojem smjeru mogu zaboraviti. Nekada imam osjećaj kao da mi je u kičmu netko nabio metlu.
Invaliditet se očituje u gubitku određenih funkcija. I dalje imam jake bolove, na tramalima sam svakodnevno, ali umjesto propisane doze od 200 mg dnevno, u pravilu i kada nemam većih aktivnosti, mogu izdržati i sa 50 mg. Potrebna mi je pomoć u obavljanju svakodnevnih aktivnosti; ne mogu nositi hranu iz dućana, pripremiti složeniji ručak bez pomoći, oprati posuđe ako je sudoper niže od razine pupka, oprati se i obući bez da imam neki oslonac ili je druga osoba uz mene. Ne mogu sjediti dulje od sat vremena da ne počnu jači bolovi tako da kada idem na put, a u zadnja dva mjeseca sam imao dva službena putovanja i dva puta sam išao sa partnerom po regiji, moram nositi jastuk na koji se naslonim i staviti steznik. Više uopće ne mogu koristiti autobus u javnom prijevozu, odnosno kada to radim očekujem gadne bolove. Isto se odnosi na automobile koji imaju slabe amortizere i koji su niski, da ne kažem da ne mogu niti ući niti izaći iz njih.
Ima i nekih bolnih novosti, a to su bolovi u sakralnoj kralježnici i zdjelici, za što pretpostavljam da je posljedica gubitka funkcije kralježnice gore pa kao da je sva težina na to malo kičme što ima. Kukovi su se dosta pogoršali, skleroza je vidljiva na RTG, s time da mi je gore sa lijevim kukom koji se kod sjedenja „zaglavi“ pa kad se hoću ustati onda ispadne iz ležišta i moram ga vraćati dok se ne čuje „plup“, a to sve pak grozno boli.
Što se tiče fizikalne terapije, ostao sam na šetnjama i plivanju. Ostale opcije sam isključio jer samo pogoršavaju stanje i vraćaju na bolove i očito da to ne ide. Uskoro ću srediti zdravstveno osiguranje u Njemačkoj pa ću otići i kod neurokirurga na kontrolu. Nekako mi izgleda da to neće stati na jednoj operaciji, jer sa postojećim problemima ne mogu raditi niti jedan uredski posao. Naravno, fizički poslovi su svi isključeni.
No ne znam kako ću psihički izdržati još jednu operaciju... Ovaj oporavak je bio iznimno težak, dugo mi je trebalo da se uspijem psihički stabilizirati i jako loše reagiram na stres, tj. više nikakav stres ne mogu podnijeti. Ne samo da je operacija bila invazivna pa mi je to ostavilo određeni stres nego su me dokrajčili i bolovi. Imam kronične bolove više od 20 godina, zadnje 2,5 godine jake, ono prije i nešto malo poslije operacije je bilo naprosto neizdržljivo i ne znam kako to preživjeti ako krene ispočetka.
Danas sam na godišnjicu operacije pak morao ići izvaditi zub koji se pokvario do krajnjih granica. Dijelom je kriva moja zubarica koja nije na vrijeme dok sam bio u Hrvatskoj primijetila da je to trulo, a drugim dijelom su krivi lijekovi protiv bolova jer je tek u zadnjih pet dana to bolilo tako jako da sam shvatio da treba ići kod liječnika. A tad je bilo prekasno. Tako da me to čupanje zuba i sve nekako slomilo pa sam u depresiji kao kišna godina.
Ali valjda će sutra, +/- 366. dan nakon operacije biti nešto bolje. U petak moram biti fit jer putujem u Madrid na neku europsku konferenciju. Nema zuba, nemam kičme, nemam para, jedino me mozak služi (osim kad popijem gabapentin).
Hvala svim mojim prijateljima ovdje kao i drugdje prisutnima, s kojima dijelim istu nevolju. Da vas nema, možda ne bi više bilo ni mene! Na kraju, jedni drugima smo jedino što u životu preostaje.
Prikaži postove
