Evo javljam se drugi dan nakon operacije.
Još sam bio malo odlagao operciju, ustvari možda bi se dalo nekako živjeti sa tim problemima ali bi se morao odreći svih aktivnosti osim leđnog plivanja i hodanje na relaciji krevet, auto, zahod, dakle nikakvo planinarenje, dugo hodanje, skijanje ili trćanje, a stajanje i odguravanje na ngu sa prstima stopala bilo bi uvijek bolno i tako. Sad je gotovo, šta sam napravio sam napravio i povratka više nema.
Osjećaji su sljedeći - možda sam prvih 24 sata poslje operacije jako požalio, jer naravno puno lošije je nego prije, ipak sam vozio auto prije i dosta duže i brže hodao, ali eto sad je kao malo bolje i svaki dan bi trebalo biti sve bolje do punog sportskog opterećenja nakon 6 tjedana. Dakle, za sve one koji razmišljaju o operaciji eto detaljno ću idućih tjedana opisivati šta se događa i kako to ide:
NA DAN OPERACIJE:
Primljen u bolnicu, dobio klistir i uglavnom sjedio na zahodu, nakon što je sve izašlo iz mene popodne vode me u anesteziju. Igla u žilu sa vanjske strane šake, kaže "broji do pet" a ja se sijećam samo do dva. Prije još bacio pogled na operacijsku dvoranu, i prilično sofisticirano, nekakav pomićni rentgen iznad mene, veliki display sa kamerom na sondi valjda da bolje vidi unutra kad me razrežu i tako. Probudim se iz anestezije, nemam baš nekog osjećaja koliko dugo me nije bilo a onda kaže da je sve trajalo samo 20 minuta. Provjerim noge i prste na nogama, sve se miće ok, ali već sljedi razoćarenje, desnu nogu mogu dignuti samo nekih 30 stupnjeva i onda nešto to sprijećava, a prije operacije sam mogao skoro 90, ali OK kaže on, to je sad neki edem, koji poslije operacije stišće na živac a onda se polako apsorbira i noga postaje sve pomićnija. Ajde dobro kažem si, vidit ćemo. Na leđima osjećam šavove iranu i neku cijev iz koje se još cijedi krv.
JEDAN SAT NAKON OPERACIJE:
Ležim u sobi, i još uvijek jako razoćaran lijevu nogu mogu podignuti do 90 stupnjeva ok, ali desnu samo nekih 30
Dolazi sestra i kaže da će vadit tu cijev iz koje se cijedi krv jer je sad kao sve ok. Okrećem se na bok i rana prilićno boli, kao da te neko jako udario u leđa, ali ok, vade cijev.. pogledam u ogledalo preko ramena na zidu, rez rane je oko 3cm i možda ima 5 ili 6 šavova.
DVA SATA NAKON OPERACIJE:
Dolazi opet sestra kaže "kirurg rekao da moraš odmah na noge" ..a ja "molim?" i mislim si dali su totalno ludi.
I tako polako i oprezno se dižem, ustajanje dosta bolno, ali ok. Stojim i probam prvih par koraka, i opet pomalo razoćaran, gore u stražnjici osjećam neku lakšu bol pri svakom koraku, no onda pri hodanju po hodniku bolnice se ublažava. Dolazi i fizijatar, kaže hodaj po petama i prstima i sve ide ok, nema više bola i grča pri hodanju po prstima zašto sam i došao na operaciju, ali opet po drugoj strani cijeli niz novih problema, ali ok.. ostajem optimistićan. Odlazim na WC, da "ispišam" litre i litre ćaja i opet se zabrinem, nekako ne ide i pomislim da mi je uništen mišić za mokrenje. Vratim se polako opet u sobu i popijem još malo ćaja i onda ide ok, ali još kapa koju minutu poslje. Ok ajde, kažem si, ipak sam prije sat vremena bio u anesteziji i odem natrag u krevet. Sjedanje na krevet i pomicanje na krevetu dosta bolno od rane, ali ok.
TRI SATA NAKON OPERACIJE:
Dolazi opet sestra i iskljućuje me sa infuzije. Naravno rana onda malo više boli, ali noć prespavam ok.
JUTRO NAKON OPERACIJE:
Dolazi kirurg i vizita, i kaže "ustani, hodaj" i tako ..onda kaže "ok, ti si ok i ideš danas doma, " ..ja opet zaprepašten
..ali valjda je tako. Zovem prijatelja na mobilni da dođe po mene i evo ga za dva sata. Polako se spustim u prizemlje bolnice, spustimo sjedalo u autu i vozi me doma. Malo je boli dok naglo koći na cesti ali ok. Dođem doma i preventivno uzme jednu tabletu protiv bolova. Opet provjeravam nogu i sad ide do nekih 40 stupnjeva, kod malo bržeg hodanja lagani pritisak u stražnjici.
___________________
Eto tako, to je zasad ..obavještavaću kako ide skoro svaki dan. Danas polako ispred zgrade prehodao nekih 100 metara.
Pozdrav.