Društveni život

[Jasna]

Koliko vam problemi s kralježnicom stvaraju smetnje u nekakvom normalnom društvenom životu? Evo ja sam danas bila u kinu i zapela na sjedištu s kojeg se nisam mogla dizati i prošetati. Nakon dva sata sjedenja, stopalo mi je gotovo skroz bilo otkazalo  . Plesala nisam gotovo godinu dana, a fale mi i pentranja po Sljemenu.
BTW...preporučam odličan film Gonič zmajeva, zbilja je dobar jednako kao i knjiga. I,da, kad nam već društveni život šteka, možda bi se ovdje mogli otvoriti podforumi o knjigama, filmovima, itd...čisto da ne pričamo samo o bolesti...

[ana]

Jasna, ista priča i kod mene; pomalo me već baca u depresiju i imam osjećaj da više nikad neće biti kao što je bilo. Fali mi sve: plesati po stanu ili negdje, svejedno, Sljeme, sjedeljka do sitnih sati, a u posljednje vrijeme čak i seks, jer pri pomisli da i tu moram paziti hoću li se pomaknuti ovako ili onako, prođe me svaka volja.
I da, Gonič zmajeva je odlična knjiga  , toliko dobra da se dvoumim gledati film ili ne, da ne pokvarim dojam

[bojan]

Sto se tice podforuma o drugim temama neka i drugi kazu misljenje i predloze teme. Nije nikakav problem otvoriti. Samo da ima interesa.
Svi prijedlozi za forum ali i stranice su dobrodosli jer mi je postaje problem kreirati nove sadrzaje (ponestaje ideja).
Mene za razvijanje foruma i stranica najvise "zanima" dio o bolestima jer sto vise informacija bude veca je sansa da bude nekome od koristi. I da iskoristim priliku pozvati sve da upute svoje lijecnike na stranice i forum. Mozda netko bude zainteresiran za objavljivanje clanaka i sudjelovanje na forumu.

[Jasna]

Ana, isto je i kod mene, hvata me lagana depresija jer stalno moram paziti što smijem, a što ne. No, još uvijek si ne želim priznati da sam poluinvalid. Sjetim se toga svako jutro kad u nemogućim pozama navlačim čarape 
Film je začudo pogodio ono najvažnije. Uglavnom me filmovi koji su napravljeni po knjigama - razočaraju, ali ovaj nije.
Bojane, nešto ne idu ovi prijedlozi...to je valjda tako s našom vrsti bolesti. Kad ljude boli, onda im valjda nije ni do pisanja. A što se tiče liječnika, ja ću svoga obavijestiti kad budem išla na pregled. No, malo me čudi koliko su inertni jer i njima bi trebalo biti u interesu da puno toga rješavaju preventivom, savjetima...Uh, trudim se da ih previše ne kritiziram, ali kad pomislim koliko se samo dugo čeka na terapiju ili pregled, dođe mi, kao što je rekla Ana, da ih tužim. No, suzdržim se zbog onih dobrih i profesionalnih...Čak vjerujem da je i njima neugodno zbog svega, ali šute jer čuvaju radno mjesto. No, mogli bi bar anonimno ovdje pomoći...ne vjerujem da nisu čuli za ove stranice.

[Plavuša]

Ja sam svoje detalje opisala pod post o bolovima. Ali i ja se osjećam kao invalid. Svi u toplicama mi i vele da i trebam ići na vještačenje, pa ću barem imati mrvicu bolju plaću zbog porezne olakšice kad već ne mogu raditi kak spada. Na poslu moram 8 sati sjediti, jedva da izdržim 4 sata, svi me milostivo gledaju na poslu, ali od toga nemam koristi. Skraćeno radno vrijeme više ne postoji, ustvari postoji ali koliko sati radiš toliku plaću dobiš. Ne mogu stajati na mjestu, ne mogu čučati dugo, ne mogu sjediti dugo... Kad vidim ovdje u toplicama da ima i težih slučajeva od mene, malo mi je lakše, ali opet kad se sjetim da mi bolovanje završava 31.03. i šta će onda biti!? 

[worf]

I moj društveni život je otišao u kupus,do nedavno sam bio pravi bajker i ljeti ganjao moto susrete,a sad mi ostaje motor i nostalgija za tim danima,tu i tamo si priuštim neki moto susret,ali isključivo u bližoj okolici.Glede sjedenja i 10 mjeseci nakon reoperacije,ja maksimalno izbjegavam sjedenje,praktički sjedim samo u autu i dok ovo tipkam ja ne sjedim,već klečim pred kompjuterom.

[deziderio]

Moj se društveni život totalno promjenio od kada sam obolio na kralježnicu.Jednostavno nisam više "onaj"čovjek.Nalazim se već jako dugo na bolovanju,recimo kao da sam već u mirovini.Mnogi su mi prijatelji okrenuli leđa i napustili me.Prije kad bi išao na posao svi su mi stajali s autom da me povezu.Samo su dvije osobe do sada to učinile kad su me vidjeli u gradu i pitale kud idem,treba li te prevesti.Inače radim u državnoj službi,niko mi od mojih pretpostavljenih nije pitao za mene da li mi što treba ili da mi ponude auto da me se odveze na pregled ili slično.Toliko sam razočaran u ljude.Jedno vrijeme sam bio i u depresiji.Hodam pomoću dviju  štaka i jako mi je teško hodati,Uglavnom se moj život odvija u sobi,računalo mi je najbolji prijatelj i da ga nemam,mislim da bi poludio.

[sot]

Da, zbilja vidis tko su ti prijatelji kad te snadju ozbiljni problemi. Mislim da je to najvise zato sto ljudi uopce ne razumiju da je nama tesko i sjediti i hodati i sve sto oni rade cijeli dan, svaki dan. U to vrijeme, prije operacije, mama me vukla okolo po pregledima i vozila na terapije i svadjala se. Da nije bila takva kakva je, tko zna u kakvom stanju bi ja sad bila. Sad shvacam da nema tog prijatelja tko ce ti pomoci, u takvoj situaciji mozes se osloniti eventualno na obitelj i samog sebe. Moj tata dan danas misli da sam ja to sve izmislila i da mi zapravo nije nista bilo. Sto znaci da nije vidio niti jedan nalaz ni snimku. A to je bilo kad sam imala 17 godina.
Sad imam 23 i mogu plesati koliko hocu, i to u petama, hodam, plivam, vozim bicikl, ucim se rolati, vjezbam pilates i zapravo zivim kao i svi moji vrsnjaci, samo malo vise pazim na sebe i to je to. Mislim da ako ja prihvatim da sam invalid, onda cu to i postati, ovako nitko ziv ne vjeruje da imam nekih problema. Jednostavno se ne zelim predati i prepustiti depresiji. Ono sto si ne smijem dozvoliti je da zabusavam, da ne treniram, da lezim po cijeli dan i kukam, jer onda tek pocinju bolovi i sve to skupa. A sta se tice prijatelja, jos uvijek ih imam puno, samo sto ne ocekujem toliko od njih! 

[denis 68]

Sot o prijateljima nebi ništa komentirao bio sam 6 puta po mjesec i pol u Biogradu od cjele firme došlo je dvoje ljudi nažalost,al eto dosta od njih mi se sad tuži io ja im opet dam savjet čak sam nekima i otišao u bolnicu nek vidu što je ljudskost.Što se tiće društvenog života ide mi ok samo imam problem kad mi se vrti prekomjerno nije mi do ničeg kad s nekim pričam na cesti naslonim se na njega ,ako mi reće što radim sam mu kažem ti si zdrav i pomozi u nevolji i čovjek muči i trpi me dok ja onako naslonjen na njega lagano odmorim hahahah a što ja mogu i drugi su se naslanjali na mene zato me sad i boli

[Jopan]

Ljudi kao prijatelji? To je jako diskutabilno. Ljudi se druže zato što imaju neke zajedničke interese i tačka.
Ko je moćan ima puno "prijatelja", ko je bolestan teško može nekoga naći i za iskreni razgovor.
Ko je bio u ratu iz prve ruke se mogao uvjeriti koje su ljudi zvijeri.
Moj društveni život se svodi takođe na uzajamne zajedničke interese i druženje radi obitelji, a iskreno najugodniji društveni život mi se sastoji od druženja sa psima.

PS. Da imam kuću sa dvorištem imao bi i ovakvoga. Crni ruski terijer (velika mrcina)
Ko ima vremena neka ukuca na google -Crni ruski terijer, pa neka pročita karakteristike pravog prijatelja čovjeka. (ja svoje pudle neću hvaliti jer neznam kako ćete shvatiti, al što su pametne, ma moram malo)

[denis 68]

Jopi u potpunosti se slažem s tobom kakva prijateljstva prijatelji su od malih nogu a što se tiće pasa ja ih obožavam samo nemogu u stanu pa mi nije to to  bed mi je da ne zanemarim životinju radi pretjeranih obaveza a kad imaš kuću bar je imaš van za ostavit šteta al to povjerenje psa i čovjeka neopisivo nego li prema ljudskim bićima jel nikad te neće izdat ostavit dok je čovjek u stanju i svog tatu prevarit

[Jopan]

Obavljajući svoj posao često imam priliku obići najzabačenije krajeve i sela. Tu se još može malo naći onog pravog društvenog života, znači porazgovarati sa ljudima koje nije pokvario novac i želja za profitom. Možeš se opustiti jer te sigurno neće pokušati prevariti, to su ljudi koji samo razmišljaju kako preživjeti zimu, pripremiti hranu za sebe i stoku i zanimljivo, nikada ne kukaju. Vjerovatno zato što nisu osjetili bolje. Ali ipak vidim da su u svoj toj, za nas neimaštini ( al bogati su duhom) ustvari sretni. Onda kada dođem u grad gdje ljudi materijalno realno bolje žive promatram kako su svi smrknuti i nezadovoljni. U ovom današnjem vremenu gdje su razni interesi prioritetni teško može biti pravih prijatelja a tako i pravog društvenog života.
PRILIKA ČINI LOPOVA. 90% LJUDI LAŽE PETLJA I GLUMI. To su dvije poslovice koje su danas aktuelne i ako im se nisi prilagodio -nema te nigdje.
Danas se ne traže prijatelji nego žitanti.
Ima i ona: USTANI KUME DA ŽIRANT SJEDNE.

[luna]

Dok ima ljudi biće i prijatelja

[deziderio]

Dok ima ljudi biće i prijatelja

Ima i "ona" Bože,čuvaj me od prijatelja a od neprijatelja ću se čuvat i sam.

[luna]

Naravno.

[elanela]

Koliko vam problemi s kralježnicom stvaraju smetnje u nekakvom normalnom društvenom životu? Evo ja sam danas bila u kinu i zapela na sjedištu s kojeg se nisam mogla dizati i prošetati. Nakon dva sata sjedenja, stopalo mi je gotovo skroz bilo otkazalo  . Plesala nisam gotovo godinu dana, a fale mi i pentranja po Sljemenu.
BTW...preporučam odličan film Gonič zmajeva, zbilja je dobar jednako kao i knjiga. I,da, kad nam već društveni život šteka, možda bi se ovdje mogli otvoriti podforumi o knjigama, filmovima, itd...čisto da ne pričamo samo o bolesti...

odlicna tema
ja vec dugo ima taj problem ali sada sam ok... kad sam se razbolila imala sam samo 20 godina.. sada imam 28..na pocetku moje bolesti odustala sam ama bas od svega.. jer svaki put kad bi trebala da idem bilo gdje van kuce imala sam problem sta obuci..sada vise nema taj problem ne bar toliko...pomirila sam se sa tim da necu vise moci raditi dosta stvari cak i oni koje nikada nisam radila...moj problem je sto nekada nemam bolove i mislim da se vise nikada nece vratiti...tada zaboravim da imam problem i radim stvari koje nebi smjela

[Plavuša]

evo - ja danas opet na bolovanju - trudila sam se od prošlog četvrtka kada mi je neurologica rekla da moram na bolovanje i obvezno mirovanje, ali ju nisam poslušala, pa sam trpila i radila - i danas kada sam javila na bolovanje, komentar mojih kolegica u državnoj službi bio je - OPET 
imam "sreće" da su mi dvije najbolje kolegice doktorice, pa me razumiju, tj. vidjele su moje "papire", pa znaju "kako stoje stvari"

[denis 68]

Renatanikad nije bilo razumjevanja kolega na poslu pogotovo onih koje ništa ne boli jer uvjek je tako zdrav bolesnom ne vjeruje,ako si procjenila da nemožeš i da moraš na bolovanje to je ok samo evo jedan savjet pazi pretjerano korištenje bolovanja smanjuje sutra mirovinu,što je meni nelogićno znači trebalo bi po nekoj logici bit da ako si dugo na bolovanjima uz popratnu dokumentaciju oboljenja komisijama bi to trebao bit znak da je osoba bolesna a ujedno bolovanje nebi trebalo umanjit mirovinu te bi istu osobu trebali prije umirovit,kod nas je sve naopako eto ako si godinama na bolovanjima naprotiv gubiš u oba slučaja manja mirovina a ujedno da ne govorim o invalidskoj mirovini za dobiti,pre velik postotak smanjuju bar je kod mene bio slućaj takav