Očekivanja okoline

[Henrik VIII]

Kako se nosite s očekivanjima okoline da "ozdravite", tj. da se potpuno oporavite?

U dvije godine, mogu reći da mi je iz života izašlo oko 80% "prijatelja". To su bili sve ljudi koji su se rado sa mnom družili jer sam bio uvijek za nekakvu zafrkanciju, nekakvu bedastoću izvesti, nalokati se, ići u disko, cijele noći lumpati i svima je bilo super, ali kad su počeli problemi samo su nestajali jedan po jedan. U toj nevolji vidjeli su se oni ljudi koji su pravi prijatelji i oni koji su licemjeri. Imao sam dvoje prijatelja 15 godina, jednu ženu i njenog sina, koji su me uvijek zvali prijateljem kad su me nešto trebali, da ih spasim iz neke nevolje u koju bi se ubacili, ali kad je meni postalo loše, samo su nestali. Ona, koja me davila sa svojim problemima i govorila da će se ubiti za svaku sitnicu, dobila od mene pomoć barem 20 puta u životu nije htjela niti čuti za moje bolove, već bi rekla: "Tebe boli kičma, mene boli duša." Dobro, ta je bila vampir, kao i njen sin, pa nije loše da su oni nestali. Ali je nestalo još dosta ljudi. Obitelj je isto trula jabuka, osim moje mame, ali ona je previše stara da ju opterećujem sa svojim problemima pa se samo ne javljam kad mi je loše. Partner je zapravo jedina osoba koji je cijelo vrijeme uz mene i on neće otići, ali s mojom komom od kičme je postalo teže. Da smo otišli u Njemačku dok sam bio zdrav to bi bila sasvim druga priča nego sada kad sam crkotina.

Sada su i oni prijatelji koji su ostali počeli ispitivati kada ću ozdraviti i svima iskreno odgovaram - nikad. Kičmu moram operirati sigurno još jednom, ako ona protruzija diska postane ekstruzija na L3/L4 jedna operacija treba samo za to, a mislim da se ovo LS čudovište ne bude namjestilo i da će se i to morati povezati. Kukovi su fakat truli i u sve gorem stanju. Svaki put nakon sjedenja jedan od njih ispadne iz ležišta i moram ga vraćati natrag. Odem u park, vidim dedek trči, a ja na klupi namještam kuk i plačem od bolova. Razlika između mene i njega - četrdeset godina. Sad mislim da će biti val nestanaka i onih "pravih" prijatelja dok ih možda ne ostane tek nekoliko.

Za sve sretne i polusretne prigode imam facu koju namjestim, a vidi se da je namještena pa se misli da sam neiskren i bezobrazan. Za zaruke sam na fotografijama izgledao kao da me netko tjera na brak! A samo su me bolile noga i kičma. Najlakše bi zapravo bilo ići po sprovodima, jer je faca za to uvijek spremna! 

[ljiljana252]

Očekivanja okoline su kod mene davno isčezla,( Tamo negdje nakon 2 op.) Krug prijatelja mi je relativno mali.Sve se to s vremenom polako srezalo.Ovi što su ostali su navikli na "moje stanje"bez problema im mogu leči kad im dođem u goste,ili kad su oni kod nas.Nema ispitivanja kad češ ozdravit,što me nekad čak i smeta jer mislim da su odustali od mene.A zapravo nisu,večina pitanja su hočeš li moći i čuvaj si kićmu.Rodbinu neposječujm daleko su,isto nemogu reč da su bezobrazni.Zapravo me najviše živciraju ovi najbliži.Znam da sam živac oko nekih stvari,i ponekad svijesno napravim neki mali gušt radi kojeg sljedeči dan "platim".Nisam od onih kojima treba čitati misli nemam za to ni vremena ni živaca,isto očekujem od njih kažeš šta imaš i bok.Izbjegnu se nepotrebne svađe.Samo što je to njima teško dokazat ili nakon tjedan -dva sve vrate na staro.Sad im je največi problem što je mama "pukla".Ljudi moji ja stvarno više nemogu tješit i sebe i njih,da mi je vidjet nekoga tko to može nakon svega. ,Kod mene luda kuča raspad sistema,dođe mi da isparim.Lete mi pred očima neki bolji sretniji dani,nisam sigurna da če se to vratit.Mada ni na ovakvo stanje ja nepristajem.Najbolji su mi prigovori da nikuda neidem.(od supruga), ja mu kažem odi sam,onda se sili,Pa mu otvoreno kažem vidiš da jedva ležim i ti tražiš od mene da u ovom stanju idem negdje bezveze sjedit 1-2sata.Onda se naljuti,pa se odljuti..samo ga pitam hočeš se mjenjat jer ja hoču ,.Tako vam kod mene prolaze dani plus plakanje jedno 2puta dnevno to valjda da manje hodam na zahod ???Danas sam jedno sat vremena ponavljala neželim bit bolesna .Ovo mi je valjda najgore razdoblje od kad sam imala prometnu.Nadam se da neče dugo trajati 

[vrhhy]

Ljiljana,
Nije ti lako, nerviraš se, ne možeš puno promijeniti, pucaš ti, pucaju i tvoji ukučani, nije jednostavno to svakonevno trpjeti. Evo možda možeš malo okrenuti pilu naopačke i pozitivnije djelovati na sebe, a i na druge.
Kad si govoriš stvari govori ih pozitivni intonirane, tako će ih mozak bolje prihvatiti.
Dakle nemoj si govoriti "Ne želim biti bolesna" već "Želim biti zdrava" ili još bolje "Ja ću biti zdrava".
Pozitivno razmišljanje daje pozitivne rezultate.

Meni je moja okolina u večini slučaja prije nego što sam se odlučio na operaciju govorila da mi ništa nije, pa i njih bole leđa, pa ne budeš valjda zbog te sitnice išao operirati kralježnicu, pa ti si pekmeza, ne možeš trpjeti, kralježnica se operira kad ne možeš više hodati, itd.
Ovakve odgovore sam dobivao i od najbližih ukučana.
Kad sam se odlučio na operaciju, prvo sam se morao posvađati sa suprugom koja je bila protiv moje odluke.
Nakon operacije smanjio se broj osoba koje su me kontaktirale i pitale kako sam, no pojavile su se i neke s kojima nisam bio baš u kontaktu što mi je bilo posebno drago.
Nažalost neke s kojima sam bio jako dobar su mi rekle da će mi se javiti za koji dan nakon što sam im javio da sam operiran, pa još niti danas nisu.
Kolege s posla bi voljeli da se što prije vratim, jer imaju gužvu i rade poslove koje sam ja radio, te znam da im nije lako.
Direktor uvijek kad pita kako sam, pita i kad ću na kontrolu, kad ću u Toplice, kad se vraćam i sve u stilu "daj dođi već jednom natrag".

Sad pitati nekog iskreno kako je, i biti spreman stvarno čuti kako je ta osoba, to je emocijalno opterečenje koje ta osoba mora biti spremna prihvatiti.
Nije to lako, nije to lako jednom, a kamoli nije lako svaki dan se s time nositi.
Pitao sam ja svoju suprugu zašto me nikad ne pitaš kako mi je?
Odgovor je da joj je teško slušati moja kukanja i cviljenja.
Ako je njoj to tako teško, onda je teško i nekome tko ne živi samnom i nije ga previše briga za mene,
Emocionalno nošenje sa odgovorom nije lako.
Večina nije spremna niti čuti iskreni odgovor kad pita koz poznati pozdrav "Kako si?"
Najmanje je teško čuti odgovo , "Dobro sam", no ako iskreno kreneš sa obrazlaganje, svi bježe.
No treba biti pozitivan iako će još biti operacija i teških dana.
Pogledajte samo ove Onklološke bolesnike i kako je njima i njihovim obiteljima teško, naši problemi su u usporedbi s njima mali, ne ne manje zeznuti, dosadni i frustrirajući.
Doći će uskoro proljeće, a onda i ljeto

[ljiljana252]

Joj vrhy ponavljam ja već 10godina ja ču bit zdrava ,sad sam se prebacila na "ne želim", pa da vidim učinak.Sve ja to kužim i godinama se izvlačiš na to drugi imaju tumore razne neizlječive boleštine pa žive,pa se trenutno izvlačim i da ljudi u kolicima rade..Inače sam jako pozitivna i tvrdoglava osoba i vjerujem da če to sve bit ok,pogotovo što je sad raspašoj kad sam ja klonula.Sam kažeš da te supruga neželi pitat kako si jer kukaš.E pa to mi je krivo i to me boli,Slična situacija je i kod mene.Netrebam tješenje od susjeda,nego bi bilo ljepo da me to suprug pita,pa u ostalom da i ja pitam njega kako se on nosi samnom.tu je srž problema ali i ključ riješenja.Treba njih podsjetit na onu rečenicu " u dobru i zlu u zdravlju i bolesti".A nekad mi se čini da su držali fige dok su to izgovarali ,Dobro je njima dok ja plačem ,kad ušutim onda je kaos

[Kreso B]

a to je tako u svakoj bolesti. narod trazi veselo, ko ce slusat tudju muku... . i ja se susrecem sa nizom pitanja, kad ces ovo kad ces ono, ali i ne ocekujem da me itko razumi, jer mislim da i ne moze osim ako nije isto prosao. zato ovaj forum i ima smisla. ko da itko od nas moze razumit dijabeticare, shizofrenicare i dalje da ne nabrajam. a doma pomalo, bude boljih i gorih dana...da potraje jos sigurno bi se poveca omjer gorih 

[Henrik VIII]

Meni se čini da je obiteljima ipak lakše kad netko ima rak pa je stvar gotova za par mjeseci ili koju godinu, nego ovo sa kičmama. Moj partner je dobar i hoće sve napraviti, ali jučer kad smo došli izvana nisam mogao ni izuti cipele ni skinuti hlače i on je odmah imao trulu njušku i rekao da onda nek ležim i uopće ne idem van. Danas me pita je li bolje, ja kažem da jest, a onda da mu je drago, ali ne kuži da već sutra mogu biti teška crkotina. Sve je nekak crno-bijelo. Ili si dobro pa se možeš popeti na Mt. Everest ili si loše pa onda leži i ne mrdaj. Ako ti je kičma zmrdana i sve te boli, ali ne koristiš pomagala onda se pretvaraš, ako si u kolicima onda si invalid i OK. Joj... Nekad mi dođe da nabavim Baseball palicu i mlatim ljude po kičmama!

[vrhhy]

Evo upravo danas ujutro sam sreo kolegu s posla koji radi u drugoj službi.
On: Pa kad buš se ti vratil? pa već si tako dugo na bolovanju.
Ja: Pa nema još ni tri mjeseca.
On: U to je kao cijela viječnost. Pa kaj sad samo vježbaš doma i ništa ne radiš?
I šta da mu sada idem objašnjavati postupak oporavka, moguće probleme, vidim da ima još 10 min. do početka njegovog radnog vremena, pa samo pitvrdim da moram vježbati i šetati i da se nadam da se skoro vidimo.
Tako slično je i sa drugima ...

[Natali34]

Ista stvar se I meni jucer desila .  Svi racunaju od moje prve operacije koja je bila 23.03 a ne od ove druge na kojoj su masakr napravili na meni..... Ja sam planirala na posao se vratiti do ljeta a sad vise nis ne planiram...... Kako bude bit ce .... 
Ljudi ne razumiju da je operacija kicme koma I da treba do godinu- dvije da se covjek oporavi a ne kao sto pisu za dva tjedna- mjesec dana...... Mojih mjesec dana je vec odavno proslo.....

[Kreso B]

A najgore je kad se dogodi da je netko imao istu/sličnu stvar i vratio se jako brzo radit. Tad si već lagano i neradnik/zabušant/i ostali krasni epiteti.

[Henrik VIII]

I još misle kak je nama fino jer smo doma i niš ne radimo.  Ljudi ne kuže da je koma kad si doma i niš ne radiš jer se osjećaš beskorisno i bezvezno, a još svi doktori kažu da moraš sve polako, puževim korakom. Meni je tamo u Krapinskima doktorica rekla: "Sad vam samo može pomoći vrijeme." I onda me svi pitaju, a koliko, 2-3 mjeseca? Najlakše mi je zapravo ljudima reći da sam nezaposlen i da još ne mogu raditi jer ne znam njemački dovoljno dobro. I točka. To se više razumije nego da sad objašnjavam da moram prvo čekati da se oporavim i da, osim toga, i nisam sa min. 60% invaliditeta više za nikakav dugotrajniji uredski posao nego više za nešto slobodno, i da mi ja najpamentije doktorirati i raditi na istraživanjima do kraja života. Ako to kažem, onda dobijem odgovor da se izvlačim i da bih mogao sve da hoću, samo neću i širim negativnu energiju. E, tako bih mlatio ljude po kičmama, a nemam snage više ni da ih pošaljem u PM.

[buhtlica]

Uh ovde bi mkgla i ja pisati..al to cu kad me uhvati kriza...cuvajte se...kraljeznjaci su uz vas:)mene svi pitaju jeli bolje...a ia zapravo ne znam:(( od prvih dana nakon operacije je....al gore mi je nego prije operacije...a opet bolje kako vrijeme ide...mozda:(((

[Kreso B]

bitno je Buhtlice da ti ide na bolje, pa koliko god trebalo vremena. Drži se

[buhtlica]

Evo bas sam sad dobila od mame....koja je inace bas tolerantna...bistre glave...a trebala bi se ti vratit i radit...morala sam to s vama podijelit:)))doslo mi je da placem i smijem se..sve u jednom:)

[Natali34]

Ah to I meni tata kaze da trebam sto vise sjediti da se privikavam na sjedenje i voziti auto.... Taman posla, samo kimnem glavom I ko te sisa.... I onda ga za dva dana zovem da me vozi  ... Vozila bi cak ja ali me muci ta rotacija, parkiranje u rikverc.... Ali nek prodje bar 5-6 mj.....

[Henrik VIII]

Mene je danas pitao prijatelj kako sam. A nije čovjek maliciozan, nego pita onako. Ja bijesan  od jutra jer boli i noga i kičma i moram popiti sve odvratne tablete pa mu odgovorim da ljudi koji to pitaju ili očekuju da kažem da sam super ili da sam mrtav, a da mrtav još nisam. Nije ništa odgovorio! 

[ladyanita]

Ja sam na to sve već otupila,ustvari mislim da su me te operacije učvrsnule kao osobu. Više me ne brinu nikakvi komentari,a na pitanja tipa kako sam odgovaram onako kako se u tom trenutku osjećam.
Hvala Bogu što imam takvu mamu koja večinom sve radi umjesto mene. Kad sam sposobna uhvatim se ja posla,ali kad ne ide legnem i nikad ne prigovara.
Uglavnom često me lovi depresija i svi me jednostavno ostave na miru i čekaju da se saberem.
Prijatelji?? Mislim da ja večinom izbjegavam njih. Imam par prijateljica sa kojima se redovito čujem,ali nekako mi je draže porazgovarati s nekim ko ima isto problema sa zdravljem.

A i došla sam do zaključka da jako dobro mogu ignorirati bol. Dok se maknem iz kuće i bilo kamo da odem,kad.nemam vremena misliti da me boli onda je ok. Ali čim se ujutro probudim bez volje za životom i cijeli dan provedem u piđami onda je koma.
Ako npr.odem u šoping maaa ko da nisam nikad ni bila na operaciji. Bila sam u dobrom izlasku prije par tjedna,do pol 4 ujutro...jbt.plesala i sve kao potpuno zdrava osoba. I onda recimo osjetim da ne mogu sjedeti...ustanem i sve ok i baš radi toga jer nemam vremena misliti da me boli.
Situacija od prošlog tjedna. Lom mi javi da mi je napisala tablete željeza jer je sniženo opet. Idem pješke do ljekarne i mislim si gdje ipak gubim to željezo i da ne osjećam neke simptome da je sniženo i za kojih desetak minuta evo glavobolje. I onda normalno to je od željeza i mislim si kao da sam si sama navukla tu glavobolju. Mislim da jesam jer je stvarno jako puno toga u glavi.
Zato jedva čekam proljeće,da ne provodim te silne dane u piđami i da počnem više izlaziti van u šetnje,da sretnem ljude,porazgovaram,podružim se...jer ovo dok si u četiri zida,jedino možeš poludjeti.