Elina, draga sudrogerašice, nemoj se kriviti zbog toga što uzimaš te opijate. Drogiramo se zato jer bismo poludjeli od bolova i skratili se za glavu, pa nam to doslovce spašava život. Iako ja osobno mislim da nema moralne krivnje niti za one koji su o tome ovisni iz psihičkih razloga, mislim da za nas nema nikakve dvojbe o tome jer jednostavno znanost za nas nije smislila puno rješenja. I bolje je biti nadrogiran i sav trapav nego trpiti te užasne bolove, jer se od bolova propada i tjelesno i psihički. Tako da što si nadrogirana, nemoj se brinuti niti sramiti.
Ima jedna stara priča o čovjeku koji je pitao nekog mudraca da mu dade životni savjet kada mu bude teško. I ovaj mu je nešto zapisao na mali papirić, to zatvorio u omot i rekao neka otvori kada mu bude u životu najteže. I tako je čovjek prolazio kroz razne teške stvari u životu, ali nikad nije došao do one najteže, nekako je čuvao daj savjet onda kada bude mislio da ima i teže od toga. I tako sve do dana svoje smrti kada je mislio da teže od toga ne može biti pa je otvorio tu poruku, a tamo je pisalo: "I to će proći." I prošlo je.

Držeći se te kratke životne pouke koja vrijedi za sve, vjerujem i da će naše individualne muke isto jednom proći, na ovaj ili onaj način. Naravno, nastojimo preživjeti i radi sebe i radi drugih i radi vrijednosti u koje vjerujemo pa i radi toga jer je život lijep bez ovakvih muka i koristimo što imamo na raspolaganju.
Meni je prošle godine, tak u ranu jesen kad sam išao na fizikalnu ujutro, sav sam bio blijed, došla neka bakica moralistica u tramvaju držati predavanje. Nije bilo mjesta za sjesti, pa sam se namjestio na onu "harmoniku" i jedva se držim, zadnji dio tramvaja i ona meni: "Znate, vi ste premladi da biste pili toliko alkohola!", a ja se okrenem, mirnim tonom i bez uzrujavanja kažem, prilično ozbiljno: "Gospođo, molim vas lijepo, odite ravno u PM". Pobjegla ona na početak tramvaja, za njom još nekoliko ljudi, i eto meni mjesta i mira do kraja puta.

Zašto to pričam, zato što nam i osjećaj bezvrijednosti i užasa dolazi ne od samih naših tegoba nego i od drugih ljudi koji imaju svakakva očekivanja. Misle i da smo lijeni, da se izvlačimo, da baš hoćemo piti te ogavne opijate; jer nisu u toj koži. Mislim da se takvih treba riješiti da ih se pošalje na mjesto u koje spadaju i nastaviti živjeti uz ljude koji su uz nas, dobronamjerne i koliko god da je klišej, probati ostati što pozitivniji. A što bude, bit će.
I kad se plače, treba plakati.

Elina, evo šaljem jedan veliki zagrljaj; malo iskrivljeni, ali ipak čvrsti! Drži se!
Kao i svi ostali i Ladyanita čija bolnička iskustva očekujemo za 2 dana pa nadalje i pratimo vrhhyeva iskustva sa ESI!