Dakle, nova sam na forumu, čitam ga već nekoliko dana u kratkim intervalima koliko mi bolovi u kralježnici dozvole, možda ću više napisati o sebi ako je potrebno u pretstavljanju novih članova, ali vjerujem da ćete me dobro upoznati jer kako stvari stoje ću često biti ovdje. Profesor sam na medicinskom fakultetu, ali ne i liječnik, genetičar, mada dosta toga znam o medicini što iz dugogodišnjeg rada, što iz vlastitog iskustva kao pacijent, mogu reći da sam najveći broj korisnih savjeta baš pokupila ovih dana na forumu.
Ali da ne duljim, kratko da opišem moje stanje. Prije šest godina me užasno ulovio išijas i cijela stvar je trajala mjesecima, isprobala sve živo, od specijalnih vježbi, akupunkture, njemačkih injekcija Keltican, boravka u Biogradu na moru (gdje mi je bilo lijepo zbog atmosfere i društva, ali kratkotrajno poboljšanje), nošenje gipsanog korzeta mjesec dana, pa ortopedskog pojasa, i na kraju terapija u Lovranskoj bolnici (iz Rijeke sam) koja mi je malo po malo pomogla...tada je MR pokazao prolaps diska L5/S1, nisam imala neuroloških ispada i svi (osim naravno neurokirurga) su bili protiv operacije što se pokazalo opravdanim.
Od tada bi me povremeno ulovila križa, ali me je uredno spašavala iskusna fizioterapeutica s akupunkturom, masažom ili strujicom i sve je bilo dobro do prije dva mjeseca.
Ovog puta je počelo lagano, s boli koja se polako širila u desnu nogu, klasični išijas, podnošljiva bol koja je prolazila s voltarenom, ali vremenom ni akupunktura ni struja nisu davale rezultate, pa sam odlučila otići na trotjednu fizikalnu u Lovransku bolnicu. U početku mi je sve prijalo, ali bolovi su se se sve više pogoršavali, nakon tri tjedna smo zaključili da treba odmoriti živac, stavila opet ortopedski pojas, primala Keltican injekcije za oporavak živca i radila po deset sati dnevno na kompjuteru. Prije deset dana uz jedan nezgodan pokret kreću nenormalni bolovi, po cijele noći bez sna, ležanje niti nekoliko minuta, sjedenje ništa, hodanje jedva, a oslanjanje na nogu katastrofa od bolova...Tek tada sam opet otišla na MR i rezultat je ekstruzija L5/S1, ostala kralježnica super, ali disk lijepo nalegao na živac...Od tada primila brdo koktel injekcija s kortikosteroidima, otišla isti dana kod kiropraltičara u Opatiju koji je završio faks u Americi i koga hvale čak i naši neurokirurzi, on je rekao da ako u tri puta nema poboljšanja onda ništa od toga...Uglavnom, jučer bila treći put, tvrdi da mi je bolje jer da ipak sad odspavam nekoliko sati (ne znam je li to zbog injekcija ili tretmana?), da trebam preživjeti bolnu fazu a da te hernije ionako vremenom atrofiraju i da ću je pomokriti...
Pišem dalje i zbog toga što vjerujem da ću s ovom pričom možda dati nekom i neki koristan podatak. Dakle, istovremeno sam nazvala i Dubrovnik, odmah su mi se javili i rekli da ne rade ekstruziju diska, već samo protruziju, zahvalna sam im jer sam bar takvu mogućnost odbacila, skratili su mi vrijeme (poznam dvoje ljudi koji su bili dolje i uspjelo im je, iako mi kažu da ima i onih gdje nije bilo efekta).
Sinoć sam bila i u Lovranskoj bolnici kod jednog pametnog kirurga koji odmah ne luduje da nekog operira. On kaže da mi je ta ekstruzija baš "lijepa" za operatera, čista stvar jer nema nekih dodatnih problemčića, da ako se odlučim vjeruje da će sve biti u redu, bol bi trebala nestati, a utrnjenje stopala koje se javilo nakon kiropraktičnog tretmana (ne znam je li to bio uzrok, do tada nikad prije nisam imala utrnulost) može dugo trajati. Uglavnom, rekao je da možda probam preživjeri tu bolnu fazu za koju ne zna da li će i koliko trajati, a u međuvremenu da možda odem u Pulu kod Peharca, jer da je on vidio puno nevjerojatnih rezultata nakon njegovog tretmana. (Za one koji ne znaju Peharac je nekad bio liječnik naše rukometne reprezentacije, uglavnom ima sisteme vježbi i pomaže sportašima, tako da moje kolegice tvrde da zato i ima uspješnost jer ne prima starije ili kronične pacijente. Dobro, ja baš nisam ubitačno stara, 50 god, a ni općenito lošeg stanja, tako da vjerujem da me ne bi otpilio).
I sad sam opet na sto čuda. Znam masu ljudi kojima ni operacija nije pomogla naročito, pa cijela ta priča s priraslicama i reoperacijom, a opet postoje i oni koji su se preporodili i nikad više nisu imali problema.
Najviše me zabrinjava taj postoperativni tok koji dugo traje, a i ovako ko zna koliko ću još izdržati od bolova, već sam se otrovala od svih mogućih lijekova...Da se radi o protuziji ja bih sigurno čekala jer sam živi primjer da sam profitirala šest godina bez operacije i živjela normalno, ali ne znam da li ekstruziju može riješiti bilo tko, moj kiropraktičar tvrdi da može, da samo trebam hodati do granice boli, ne sjediti, spavati na boku, i početi vježbati nekakve vježbice, naručio me je za sedam dana opet. (Kad sam ortopedu rekla da sam bila kod njega nije bio oduševljen, ne znam ni da li trebam nastaviti s tim odlascima).
Eto, oprostite na duljini teksta, bit ću ubuduće kraća, ali ako bilo tko ima kakav savjet dobro bi i došao...