Tog sam problema postala svjesna kad sam se trebala vratiti na posao poslije operacije. Naime, neurokirug mi je rekao da nikako nisam za puno radno vrijeme i da bi barem šest mjeseci trebala raditi pola radnog vremena. No to, prema riječima moje liječnice, već 10-ak godina po zakonu nije moguće. Tako čovjek nema mogućnosti za postepenu rehabilitaciju i povratak u svijet rada. Ako se već neće ili ne može vratiti na posao, mora ići na invalidsku komisiju gdje postoji opasnost da ga spraše među vojsku mladih umirovljenika koji još dugo, dugo godina mogu raditi ako ne već na svom stalnom, onda na prilagođenom radnom mjestu. Ja nisam otišla na tu komisiju, riskirala sam i vratila se na posao. Koliko je to na moju štetu, pokazat će vrijeme.
Mislim da to što postoji kod nas, nema ni u jednoj civiliziranoj zemlji. Broj umirovljenika se neprestano gomila, broj radno sposobnog stanovništva sve je manji, a odnos prema bolesnima i invalidima je blago rečeno katastrofalan.
Sljedeće godine ide se u temeljitu promjenu Zakona o radu, pa je to prilika da se reagira. Trebalo bi pisati svim sindikalnim središnjicama, ali i saborskim zastupnicima. Spremna sam oko toga pomoći jer neke ljude i osobno poznam.
P.S. Kad sam ovo napisala, palo mi je na pamet da ovaj problem nije samo stvar Zakona o radu, nego neusklađenosti Zakona o zdravstvenom i mirovinskom osiguranju, te vrlo vjerojatno i Zakona o zaštiti zdravlja na radu koji je stupio na snagu početkom ove godine. U svakom slučaju, bilo bi dobro da imamo nekog pravnika koji bi to temeljito proučio i dao savjet kako bi ta inicijativa zapravo trebala izgledati, tj. na koje sve nelogičnosti postojećih zakona treba ukazati.