Hrcko
Šta da ti kažem, dvije godine sam se patio i danas proklinjem (ali doslovno) one koji su me odgovarali od operacije....naravno to je moje razmišljanje i moja dijagnoza, ali pokušavam ti sugerirati da sam ja čekao da sr***e prođe ali prošlo je dvije godine a Godota nisam dočekao bez noža, ma sve sam već objasnio u svojim prijašnjim postovima...
Podpisivam....mene su operisali prvi puta sa 18 godina, na slikama nisu nasli nista, pa nisu ni vjerovali - kod nas ti je bio sistem, ako nesto ne nadju, odma te salju psihiatru...dobro, u samo 2 mjeseca mi je pala pareza i otisla sam urgentno pod noz.
Kroz 8 mjeseci mi je pao palac....samo palac "umro"...doktori su me slali na raztezanja, vjezbe, odgovarali jos jednu operaciju, jer sam bila mlada...na kraju su me poslali na EMR (ono sa iglama) i nevjerovatno, tip mi reko da glumim, da neznam premaketi palac, da sam nekako naucila, da ga ne premaknem.....

? Ispala sam ludjak...i tako sam cekala ortopeda,koji me prvi put operiso, primijo me, napravio miolografiju i nasli herniju, ponovo....operisala sam...al zaradi cekanja prije operacije, mi se kroz godine desio problem...nevrogen mjehur...i svaki dan moram praviti sonde..
izvinite sto sam preduga sa postom...al ovako iz svog iskustva...osloni se na sebe, na svoj onaj cut...ako znas, da to nije dobro, da se to sa vjezbom ne moze ustimati...OPERISI...ne pati se...to je patnja; koju niko ne zasluziva i misli sta bi se moglo desiti ako napravis kakvu kretnju, koja ne bi bila ok...carape itd. moglo bi biti i gore...ili bolje, ima i tog...