Operacija kralježnice – iskustvo

08.01.2008.

O nekoj bolesti, a posebice operaciji, obično uopće ne razmišljamo dok nam se ne dogodi. A onda se nađemo u sto čuda jer pitanja je previše, a odgovora – vrlo često – premalo. Ova moja «ispovijest» mali je doprinos velikom trudu pokretaču ovih stranica koji se, isto kao i ja, i vjerujem veliki dio vas koji ovo čitate, također u jednom trenutku našao u situaciji da mora pronaći najbolji način kako se nositi s bolešću koja ne samo da spada u jednu od najčešćih bolesti današnjice, nego je nažalost najčešće i bolest s kojom se moramo nositi cijeli život.

Nadam se da će vas moje iskustvo barem potaknuti na komentare, te da ćemo kroz diskusiju otvoriti mnoge teme. Mene je osobno u cijeloj priči najviše zaboljela nemogućnost pravodobne dijagnostike te razdoblje poslije operacije, pa ću o tome najviše. Pritom molim liječnike koji će ovo pročitati da to ne dožive isključivo kao kritiku, nego kao mogući korak u poboljšanju odnosa pacijent – liječnik. Uvjerena sam, naime, da velika većina liječnika izuzetno dobro radi svoj posao, ali i da oni sami imaju problema zbog organizacije posla, za koju nisu odgovorni.

Moji problemi s kralježnicom počeli su otprilike prije tri godine: često sam osjećala bolove u donjem dijelu kralježnice, a kasnije se bol sve više širila i u desnu nogu. Kako sam u to vrijeme puno radila i sjedila za računalom, pretpostavljala sam da me boli zbog fizičke neaktivnosti, pa sam, kada god sam to mogla, vozila bicikl, hodala i gimnasticirala. To mi je prve dvije godine doista znalo pomoći, pa sam nastojala što zdravije živjeti. No, kasnije je bol bivala sve učestalija, a uporedo me počela boljeti glava i to je znalo trajati i po pet dana. Kako nisam tip koji lako odlazi na bolovanje, počela sam piti prilično puno analgetika. Jednog mi je dana od jedne takve tablete pozlilo i od tada je jedina tableta koju još mogu podnijeti – Lupocet koji se obično daje djeci. Kako mi je u međuvremenu dijagnosticiran i kronični gastritis, pretpostavljam da druge lijekove, ali i neku hranu ne podnosim upravo zbog problema sa želucem. Ta će mi komplikacija (još ne znam je li prava alergija na lijekove) kasnije zagorčati i probleme s kralježnicom…

Težak put do dijagnoze

Uglavnom, shvatila sam da mi moje metode samoliječenja više ne pomažu, pa sam krenula kod liječnika. A znate kako to ide: prvo po uputnicu, pa onda na red kod specijalista čekaš najmanje mjesec dana. A u međuvremenu te boli tako da jedva hodaš, spavaš, živiš…

Kod neurologice sam relativno brzo došla na red za pregled, ali je onda za RTG i EEG trebalo čekati više od mjesec dana. Za alergije sam trebala ići na tri mjesta, a stigla sam samo dotle da mi je uvtrđena alergija na sve trave, za testove na hranu nisu imali «kemikalija», a kad sam se pokušala naručiti za testove na lijekove, rekli su mi da trebam obaviti prvo one za koje «trenutačno nema kemikalija i ne znaju točno kada će doći». Nije mi bilo druge nego trpjeti bol u kralježnici i bez lijekova dalje obilaziti ambulante.

Neurologica mi je na prvom pregledu točno pretpostavila da je moguće da mi se pomakao disk i da pritišće živac noge, no kada sam joj nakon gotovo dva mjeseca donijela snimke s rentgena i EEG-a (opet se naravno trebalo čekati i na ponovni pregled), glatko je odbacila tu mogućnost jer snimke, kako je rekla, ne pokazuju ništa strašno. Kada sam se požalila da mi je sve gore i gore, odgovorila mi je da će mi biti bolje nakon fizikalne terapije jer RTG pokazuje da imam samo manje degenerativne promjene na gornjem dijelu kralježnice. EEG, pak, nije pokazivao ništa što bi odstupalo od granica normale. Tada nisam znala da me je mogla poslati i na CT ili MR, ali i da je to preskupo, pa se pacijenti rijetko upućuju na takve preglede.

S bolovima koji su dakle sve gori i gori (ne mogu prohodati ni 50 metara, jednom sam pala izlazeći iz autobusa jer mi je noga potpuno otkazala), i u nemogućnosti da pijem bilo kakve jače lijekove, pokušavam se naručiti kod fizijatrice. No, ona me, odgovara mi sestra, može primiti tek za mjesec i pol dana. Kažem da imam jake bolove, ali ona uspijeva napraviti samo to da me «ugura» na pregled tjedan dana ranije. Čekala sam, dakle, taj spasonosni pregled više od mjesec dana, a onda još par dana i na početak terapije ultrazvukom i strujom. Medicinsku gimnastiku nije ni spomenula. Naivno sam se ponadala da će mi to pomoći i da ću se napokon probuditi bez boli.

No, već drugi dan terapija, bolovi su se pojačali. Jedva sam došla do posla, namjeravala sam odraditi ono najhitnije i opet otići kod svoje liječnice. Međutim, u jednom trenutku, kada sam se sagnula uzeti čašu vode iz aparata za vodu, više se nisam mogla pomaknuti iz tog položaja. Bol je bila prestrašna, a ja nisam mogla pomaknuti ni lijevo ni desno, ni gore ni dolje. Uspjela sam samo promucati „zovite Hitnu“. Kolegica je tri puta zvala Hitnu pomoć i oni su sva tri puta odbili doći. Prvo su joj rekli da popijem nešto za bolove, no kad je ona rekla da ne smijem ništa popiti jer sam alergična, oni su joj odgovorili da mi ni oni ne mogu pomoći jer od lijekova imaju samo ono što ja ionako ne smijem uzeti. Možete misliti kako je to izgledalo: brojne kolegice i kolege u šoku, ne mogu mi pomoći, a Hitna ne želi doći. Tada je kolegica pozvala fizijatricu s kojom je privatno bila dobra i ona je došla u roku 10-ak minuta. Pokušala me je «otkočiti», rekla da hitno moram leći i nastojala mi na sve moguće načine pomoći, ali ja sam i dalje samo ponavljala kako me strašno boli. Kako ništa nije pomagalo, donijela sam očajničku odluku i popila 5 Lupoceta. Bol u kralježnici je popustila, a ona u želucu bila je podnošljiva, tako da su me uspjeli odvesti do auta kojim me je kolega odvezao kući.

Čim sam došla kući, djelovanje tableta je popustilo i bol se vratila. Nisam se usudila popiti još tableta, a sljedećih par dana koji su uslijedili ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju. To je nešto što ću valjda pamtiti kao najgoru traumu u životu.

Ništa bez operacije

Uglavnom, liječnica me treći dan napokon poslala u bolnicu, Kliniku za traumatologiju u Zagrebu. Neurokirug, za kojeg imam samo riječi pohvale, odlučio me zadržati u bolnici, što se kasnije pokazalo konačnim spasom. Nakon mjeseci trpljenja i ignoriranja svega onog što govorim, u bolnici mi je bilo lakše već i zbog neurokirga koji je ulijevao povjerenje, pažnje medicinskih sestara koje kao i liječnici, zbilja imaju previše posla (dvije sestre rade sa 38 teških pacijenata, od kojih je većina operirana ili teško pokretna kao što sam ja), te anesteziologice koja je morala pronaći način kako da mi se ublaže bolovi u situaciji kad ne smijem uzeti gotovo ništa od lijekova. Uglavnom, drugi dan nisam mogla ni na CT jer bi prethodno morala popiti nešto što bi mi zbog alergije vrlo vjerojatno naštetilo, pa sam završila u onom pomalo klaustrofobičnom stroju (ne znam kako drukčije da ga nazovem J) zvanom magnetska rezonancija. Snimak je pokazao discus herniu (uklještenje diska) i spinalnu stenozu (u mom slobodnom prijevodu suženje kanala između kralježnjaka). Drugim riječima, između četvrtog i petog kralježnjaka sve mi je bilo otišlo k vragu (disk je bio oštećen i izašao je iz «ležišta») i samo je bilo pitanje što mi je sve oštetio od okolnih živaca. Jedino je rješenje bila operacija, a i ona je jamčila samo 50 posto uspjeha. Stupanj oporavka, naime, ovisi i o tome koliko ću vježbati, kako ću živjeti…

Neurkorirg mi je objasnio da mogu odustati od operacije, ali da ću tako izdržati možda još najviše dva mjeseca, a on ne može predvidjeti što mi se do tada još može oštetiti. Kako god okrenula, operaciju nisam mogla izbjeći, pa sam nakon prvog šoka (priznajem, jako sam se bila uplašila), i prespavane noći – donijela odluku da nema smisla prolongirati stanje u kojem jesam i odlučila sam se za operaciju. Uslijedio je vikend preko kojeg sam uspjela doznati da sam dospjela u ruke vrhunskog neurokiruga i da ga zbog odnosa prema pacijentima (ljubazan je, hoće objasniti, saslušati, zapamti i obilazi svoje pacijente), svi hvale. To mi je prilično umanjilo strah od operacije, premda nikako nisam mogla izbaciti iz glave ni savjete tipa «samo ne daj da ti prčkaju po kralježnici», s kojima su mi se javljale neke prijateljice.

U ponedjeljak ujutro sam operirana, a u bolnici sam zbog jakih bolova u nozi (tek tada sam shvatila što znači oštećeni živac) ostala 12 dana. Pri odlasku kući nisam osjećala bol u nozi i kralježnici, samo sam vidno šepala. Nakon dva dana, ne znam ni sama kako – pala sam, nakon čega me je noga opet strašno počela boljeti. Moja liječnica, kada je čula da sam u bolnici primala lijek koji spada u kortikosteroide (daje se u slučajevima alergija i brojnih drugih, čak i kancerogenih bolesti, ali može imati i vrlo loše nuspojave) nije mi htjela dati ništa za bolove i rekla mi da za terapiju moram zvati neurokirurga. Bilo mi je zbilja vrlo neugodno smetati tog čovjeka jer osim što stalno operira, jednom tjedno radi i u ambulanti (jednom sam vidjela da je u njoj ostao i poslije 22 sata), a vodi brigu i o odjelu jer je odjelni liječnik. Uglavnom, na kraju nije bilo druge, morala sam ga zvati i on mi je preporučio drugi lijek iz skupine kortikosteroida, za koji mi moja liječnica nije rekla da se ne bi trebao piti dulje od pet dana. Inače, ta moja liječnica nije mi poslala ni patronažnu sestru, što je inače obavezno po dolasku pacijenta kući iz bolnice, a konce iz rane je, nakon što sam gotovo vikala na telefon, došla izvaditi tek nakon gotovo 20 dana.

Razdoblje od dolaska kući pa do odlaska na rehabilitaciju u Varaždinske toplice, prošlo je kao u bunilu: od lijeka koji sam pila sve sam slabije vidjela, ruke su mi drhtale toliko da nisam gotovo ništa mogla držati u rukama, stalno sam bila pospana, dezorijentirana… Nisam znala što smijem a što ne smijem raditi, smijem li uopće hodati, koliko smijem sjediti… Noga je stalno bila otečena, nekad je jako boljela, nekad je pak bila potpuno «drvena»… U tom sam se razdoblju osjećala strašno izgubljenom jer stručne pomoći nije bilo niotkuda, a nisam mogla dugo sjediti za računalom da barem na taj način potražim nekakvu informaciju.

U Toplice sam došla u zaista jadnom stanju: hodala sam uz pomoć štaka, desnu sam nogu koja je bila tako otečena da sam mogla hodati samo u japankama – vukla, ruke su mi i dalje jako drhtale…Sjajna fizijatrica koja me je primila, napokon mi je objasnila da lijek nisam smjela piti više od pet dana i da sam trebala postepeno smanjivati dozu jer mi u slučaju naglog prestanka – može otkazati nadbubrežna žlijezda. Kasnije sam na internetu pronašla da se u tom slučaju može umrijeti u roku od dva dana. Tako se taj moj lijek provukao i na sljedeća tri tjedna boravka u Toplicama, jer je 32 miligrama trebalo svesti na razinu na kojoj ga smijem prestati piti. Ona mi je objasnila i da mi se živac oštetio onda kada sam se «ukočila» na poslu, te da će mi za oporavak, ako se uopće može u cijelosti oporaviti, trebati najmanje 9 mjeseci. Sada vidim da je prognoza bila točna jer i nakon 7,5 mjeseci od operacije, više od stotinu fizikalnih terapija i svakodnevnog vježbanja – noga i danas, gotovo svaki drugi dan «šteka».

Rehabilitacija u Toplicama

Tretman u Toplicama i danas pamtim kao nešto najbolje što mi se dogodilo nakon operacije i u vježbama ponavljam sve što sam tamo naučila. Unatoč stanju u kojem sam bila kada sam tamo došla, nisam htjela da me se vozi na terapije ili da mi se hrana donosi u sobu. Bila sam donijela odluku, i to se kasnije pokazalo jako dobrim, da moram što više toga sama napraviti, a sve kako bih se što prije vratila u normalan život. Prvih je dana bilo jako teško «trčati» sa štakama između odjela na kojima sam imala terapije (individualna i grupna gimnastika, vježbe u bazenu, terapije strujom, ultrazvukom…), ali već nakon tri dana otok je na nozi znatno splasnuo, normalnije sam hodala i osjećala se stabilnijom. Najviše mi je pomogla muka fizioterapeutkinje koja me je svakodnevno «tjerala» da učinim još jedan mali napor i mičem prste na nogama, pružam otpor kad mi ona «vuče» nogu…Moram priznati da je to na početku izgledalo dosta frustrirajuće jer sam se valjda iscrpljena od silne boli, dosta samosažaljevala i mislila «kako ne razumije da me boli»… Vrlo brzo sam shvatila da nema mjesta nikakvom samosažaljevanju i da se stvarno trebam truditi ako mislim opet normalno hodati i živjeti. Promjena stava u glavi ubrzala je kompletan oporavak, pa sam već nakon tjedan dana počela šetati po vani, a iz Toplica sam izašla s jednom štakom i preporukom da bih za stopalo trebala neku vrst ortopedskog pomagala, i svakako – daljnji nastavak terapija u ambulanti.

Opet na čekanje

Eh, ali nije lako nastaviti s terapijama jer na pregled kod fizijatrice opet sam trebala čekati 3 tjedna, ali sam onda – po prvi put – digla glas i skoro se gadno posvađala sa sestrom, objašnjavajući joj nešto što je i njoj samoj trebalo biti jasno – a to je da ne smijem imati veliki prekid u terapijama. Uglavnom, da vas ne davim s detaljima, nastavila sam s terapijama nakon nekih tjedan dana, a razlika od onih u Toplicama je kao nebo i zemlja. Umjesto individualnih vježbi za stopalo, imala sam 10-ak minuta masiranja stopala i stalna objašnjenja da mi noga nije u funkciji zbog problema s kralježnicom. Nisam mogla vjerovati da to slušam, ali se nisam htjela svađati. Umjesto toga, počela sam zamjenske vježbe (nešto što mogu napraviti sama) tražiti po internetu. Našla sam što mi je trebalo, ali sam se i često pitala što se događa ljudima koji se ne mogu snaći na takav način, koji su stari ili potpuno sami.

Birokracija u HZZO-u (razne ovjere za ortopedska pomagala koje na kraju ne možete dobiti, liječničke komisije za bolovanja i drugo) također zaslužuju detaljan opis, ali kako se bojim da tekst ne ispadne predugačak, spremna sam na daljnju razmjenu iskustava u komentarima koji bi mogli uslijediti.

I na kraju, riječ – dvije o tome kako se osjećam danas. Kralježnica ne boli, osim ako ne pretjeram sa sjedenjem. To znači da «u komadu», ovisno o danu, mogu sjediti najviše sat vremena. Ako se na vrijeme ne dignem i ne prošetam, ona problematična noga potpuno utrne, a u donjem dijelu kralježnice osjećam pritisak. Ujutro, kad progledam, najčešće se osjećam kao stari zahrđali stroj J, koji se može pokrenuti tek kad odvježba. I onda, ma koliko mi se to ponekad ne da, onako bunovna, prvo odradim sve vježbe koje znam. To mi daje garanciju da ću bez problema provesti barem pola dana, no najčešće, nakon povratka s posla, moram hitno u vodoravan položaj, a onda opet vježbati. Noga ponekad boli u koljenu, nekad u listu, zglobu, stopalu, a ponekad povremeno imam osjećaj da će potpuno otkazati. Nije to jaka bol koja se ne bi dala izdržati, no stalno me podsjeća da još uvijek nisam dobro i da je veliko pitanje hoću li ikad više biti potpuno zdrava. Ipak, ne dam se crnim mislima i stalno tražim načine kako da prevencijom izbjegnem ne samo bol u kralježnici i nozi, nego i glavobolje i gastritis.

Napomena: Imena liječnika s kojima sam bila iznimno zadovoljna nisam navela samo iz razloga što se s njima nisam uspjela čuti i provjeriti slažu li se da imena javno objavim. S onima, pak, s kojima nisam bila zadovoljna, razgovarala sam i otvoreno im to rekla. Mislim da je to dovoljno jer nije mi cilj da ikoga javno prozivam nego samo, ako je to ikako moguće, pridonesem boljem razumijevanju onoga s čim se sve pacijenti susreću.

posjetiteljica iz Zagreba

(autora teksta možete kontaktirati putem naših stranica kroz polje za komentare ili e-mailom na  adresu info (na) kraljeznica.com)